I tako, još jedno hodočašće u Aljmaš je iza mene. Više ni ne brojim koliko sam puta do sada bio u Aljmašu, veliki je to broj. Ali opet, svaki puta mi je jednako lijepo otići tamo. Pa tako i ovaj put, kada smo išli biciklima.
Došao sam do zaključka da nema ljepšeg osjećaja od onoga kada se dođe pred sami Aljmaš te se s uzvisine baci pogled na prekrasnu crkvu okruženu zelenilom i kućicama. Tako se i ovoga puta skupina nas mladih uputila u Aljmaš kako bi pozdravila Gospu.
Dan je bio idealan za vožnju biciklom. Od samoga jutra sunce nas je grijalo, ali ne prejako, bilo je baš onako kako treba, godilo je. Imali smo pomalo problema jer nisu svi bili u jednakoj formi za vožnju biciklom, ali sve se to dalo riješiti dodatnim stajanjem, što smo ujedno iskoristili za ugodne razgovore prožete šalama, ali isto tako i za molitvu. Duhovna dimenzija našega hodočašća na dva kotača temeljila se na tekstu iz Evanđelja u kojem je Isus rekao svojim učenicima, koji nakon cjelonoćnog ribolova nisu ulovili ništa, da bace mreže na drugu stranu. Oni su ga poslušali i njihove su se mreže napunile ribama u tolikoj mjeri da im je prijetilo pucanje. U dva smo navrata na putu za Aljmaš čitali to Evanđelje.
Po dolasku u svetište dogovorili smo se da ćemo se odvojiti tako da će svatko od nas otići u osamu na mjesto koje sam izabere i da će porazmisliti o tome što ga je dotaknulo u pročitanom tekstu, te ćemo se skupiti ispred crkve i lomiti Božju riječ. Htio sam otići na obalu Dunava, ali tamo je bilo previše ljudi pa sam ipak odlučio sjesti u crkvu. Jako brzo mi je prošlo tih pola sata za razmišljanje i morao sam se vratiti na mjesto dogovora. Brzinski sam pozdravio Gospu i pridružio se prijateljima ispred crkve.
Isus je rekao učenicima da učine na njegov način, a ne onako kako oni misle da bi trebalo, i to im se zaista isplatilo. To me je podsjetilo na to da zapravo nitko od nas nema problem kada se treba izjasniti vjeruje li u Boga, nego da problem nastaje kada se postavi pitanje vjerujemo li Bogu. Prihvaćam li ja Božju volju? Pa rekao bih da teško! Čak i kada kažem ono: Budi volja tvoja! ja ipak želim da to bude onako kako bih ja želio. Zaboravim da Bog ipak zna što je najbolje za mene. Mreža kojom su lovili ribari me je podsjetila na čovjekovo srce. Mreža je bila prazna – srce je bilo prazno i sumnjičavo. Suhoća srca, odnosno, prazna mreža, izbor je svakoga od nas. Ja odlučujem o tome želim li da moje srce bude suho ili puno, želim li da moja mreža bude prazna ili da se razdire od ispunjenosti. Suhoća srca moj je izbor! Suhoća srca tvoj je izbor! Pa tko još želi suho srce ili prazne mreže? Vjerujem da nitko! To sa suhim mrežama me podsjetilo na prispodobu o plugu. Svi smo mi ponekad orali duboko, ponekad smo orali plitko, a ponekad smo samo vukli plug po zemlji. Ali to nije bitno jer Isus nam kaže da se ne okrećemo za plugom, Isus nam kaže da nije bitno što su naše mreže bile prazne. On nije prigovorio svojim učenicima. Nije bitno ono što je prošlo, bitno je ovo sada, to što nam on nudi. Isus nam nudi prepune mreže, nudi nam novo srce. Ali je na nama da poslušamo riječi pjesme koju smo pjevali na tom hodočašći, a to su Isusove riječi: Zaveslaj na pučinu mora, zaveslaj na duboko. S drugu stranu lađe baci mreže svoje na moju riječ!
Karlo