U Osijek sam došla s ciljem – steći kvalitetno obrazovanje da bi jednog dana mogla sebi i svojoj obitelji osigurati dostojan život. Doći iz jedne sredine u drugu, potpuno drugačiju, nije nimalo lako. U svom tom kaosu koji dolazi s preseljenjem, odvajanjem od obitelji i prijatelja, lako je izgubiti sebe.
Treba se znati prilagoditi novom načinu života što nije uvijek baš lako. Naglo stečena samostalnost kod nekih donosi više negativnih nego pozitivnih stvari. No ipak, svatko je od nas poseban pa se, sukladno tome, svatko nosi s takvim stvarima na svoj način. Veoma je bitno pronaći prijatelje, takve ljude koji – mogu sa sigurnošću reći – nakon nekog vremena postaju „osječka“ obitelj. No najbitnije je ipak zadržati u sebi vrijednosti koje smo donijeli sa sobom. Riječima jednog profesora Pravnog fakulteta, čini se da je prava vrijednost ona da vrijednosti nema. Iako bi se moglo reći da je u ovom potrošačkom svijetu to zaista tako, da svi gledaju samo za sebe i za svoju korist, mi smo tu da dokažemo suprotno, da dokažemo da one prave vrijednosti još postoje.
Mlad čovjek ima osjećaj da mu čitav svijet leži na dlanu te misli da može nešto promijeniti. A kako da se nešto promijeni kad nitko ništa ne poduzima? Vrlo lako, treba početi od sebe. Dobar početak je volontiranje. Iako je vrlo lako pronaći izgovore zašto to ne raditi (učim, nemam vremena), isto je tako lako pronaći razloge zašto to raditi. Sati provedeni za knjigom ne trebaju nam predstavljati muku nego moramo biti zahvalni, jer eto, možemo studirati! Treba se sjetiti onih koji bi vrlo rado bili na našem mjestu, no nemaju tu mogućnost. Zahvaliti na tome možemo na različite načine, a jedan od njih je darovati sebe drugima.
Jedan od glavnih razloga zašto sam se odlučila na volontiranje je nada. Nada da se može nešto promijeniti i da će, ako se ljudi konačno odluče pomoći drugima i tretirati ih kao ljude, svijet postati bolje mjesto. Tu je prisutna i ljubav. Ne ona apstraktna ljubav prema svim ljudima, nego ljubav prema svakom pojedinom čovjeku. Pomoći onima kojima je pomoć zaista potrebna, vidjeti njihov osmijeh na licu – to mora biti najljepši osjećaj na svijetu. I na kraju, ali ne manje važno, vjera. „ (…) to je bila vjera uzvišena, tajanstvena, svezana s nizom prekrasnih misli i osjećaja, u koju ne samo da se moglo vjerovati, nego koju se moglo ljubiti“ (L.N.Tolstoj, Ana Karenjina, Europapress holding d.o.o., 2010.g.). S takvom vjerom moguće je i gore premještati, a ne samo volontirati!
Jelena Kralj