U nastavku pročitajte poticajno svjedočanstvo… “Mislila sam da sama sebe uvjeravam da on postoji, no unatoč tim sumnjama išla sam na misu.” … “… zlo nije mirovalo, jer naravno – neprijatelj nije htio da se mijenjam i da bolje upoznam Boga.”
Već od malih nogu moja baka je meni i mojoj sestri usadila osnove vjere. Ona je poznavala jednu časnu sestru koja je vodila dječji zbor u crkvi, pa sam tako na njezin nagovor krenula na zbor, a to je podrazumijevalo i sudjelovanje na nedjeljnim misama. Išla sam redovno nedjeljom na mise i „obavila“ sve sakramente. U srednjoj školi sam nastavila ići na misu, a zbora nakon osnovne nije bilo, tako da neko vrijeme nisam išla dok se opet nije pokrenuo za mlade mog uzrasta.
No, kada se nisam osjećala dobro, tražila sam Boga, te sam počela čitati knjigu „Molitve za ujutro i navečer“. Čitala sam svaki dan negdje u drugom razredu srednje škole i to mi je pomagalo, no još uvijek nisam osjećala sigurnost da je tu Bog. No unatoč tome, ja sam zapravo živjela svjetovnim životom. Počela sam proispitivati svoju vjeru, tražiti Boga čitajući duhovne knjige, pa sam čak i krenula u jednu molitvenu zajednicu. U njoj sam kratko bila, a išla sam i na duhovne obnove i seminare. Iako sam išla na mise, činilo mi se često da je Bog negdje daleko i čak sam počela i sumnjati u Njega. Mislila sam da sama sebe uvjeravam da on postoji, no unatoč tim sumnjama išla sam na misu.
Zapravo sam stalno živjela „na vlastiti pogon“ i to mi je na jedan određen način i išlo. U mom životu je unatoč mojim nastojanjima i dalje ostajao nemir i zlo je sve više počelo djelovati u mojem životu. Došlo je do faze kada sam se osjećala kao da sam stavljena pred zid i znala sam da dalje ne mogu više ovako. Moja sestra je krenula u Duhovne vježbe Ignacija Lojolskog, programa Injigo. Naime, to mi je smetalo, ali nisam znala zašto. Ona mi je predložila da ih i ja upišem, a ja sam njoj više u inat i upisala željeći dobiti milosti, koje je i ona primala. U duhovnim vježbama kroz godinu, od 30 cjelina, puta 6 dana, razmatrala sam Božju riječ i 1 x tjedno imala razgovor sa pratiteljem, uz 1 x tjedno neobavezne susrete u Župi sv. Ćirila i Metoda.
Kasnije, kroz duhovne vježbe sam shvatila da ja zapravo čeznem za Bogom i da mi je zato smetalo što je ona bila u vježbama. Ja sam imala veliku želju promijeniti svoj dotadašnji način življenja, no nisam znala kako. Ustrajala sam u vježbama, mada u početku nije bilo nekih velikih pomaka, jer ja baš i nisam bila otvorena srca. No nakon godinu dana Ignacijanskih vježbi, otišla sam na Duhovne vježbe u šutnji, programa Injigo, gdje smo isto razmatrali Božju riječ iz Biblije i po točkama knjige Duhovnih vježbi Ignacija Lojolskoga. No, iako je Bog počeo djelovati, sve je to još bilo sporo.
Druge godine duhovnih vježbi sam počela primjećivati malo veće pomake, no nije se puno toga mijenjalo, a ja sam shvaćala da ja i tada još uvijek idem svojim snagama. Nisam odustajala, nego sam se trudila povjerovati Njemu da me on doista može mijenjati. Upisala sam opet šutnju od 6 dana i tek tada su se veći pomaci počeli događati, no zlo nije mirovalo, jer naravno – neprijatelj nije htio da se mijenjam i da bolje upoznam Boga.
Treća godina duhovnih vježbi je bila teška, no ja svejedno nisam odustajala od namjere da se sprijateljim s Isusom. Spoznala sam njegovu blizinu, u kojoj mi je iscjeljivao rane, no iako je bilo bolno, On je to činio sa puno ljubavi i nježnosti.
Prošla je i ta godina, i nakon nje sam opet bila u šutnji i dosta toga je Bog novoga na meni učinio. Konačno sam spoznala da me Bog ljubi i da je sama ljubav i nježnost i da mi želi samo dobro. Upisala sam opet vježbe kroz godinu i dobila spoznaju da je Bog jači od svakoga zla, iako neprijatelj nikada ne spava. Isus mi je postao najbolji prijatelj i shvatila sam da On u mojem životu uvijek treba biti ispred mene i da bi o svemu trebala odlučivati s Njim!
Kroz svakodnevo razmatranje Božje riječi upoznala sam sebe potpunije, ali spoznala sam i svoje grijehe kroz Isusovu muku i uvidjela da me jedino Bog može mijenjati, ali i druge oko mene. Osim toga svega poslao mi je prijatelje koji su u vjeri i koji me razumiju. Tijekom mog studija mi je puno pomogao i još je mnogo malih i velikih čudesa učinio za mene!
Želim mu se kroz svoje svjedočanstvo zahvaliti iako je to samo mali dijelić zahvale. Ostalo se ne može izraziti riječima. Shvatila sam da je najbolji način približavanja Boga drugima primjerom vlastitoga života na način da osim što živim svoju vjeru, nju i posvjedočim.
Helena