Nemir zbog neodlučnosti, nesigurnosti i umor zbog svakidašnje kolotečine – sve je to u meni jačalo želju za duhovnom obnovom. Željela sam se maknuti barem na neko vrijeme od svega što me okružuje, od obveza, planova, neuspjeha i tuge koja se ponekad pojavi i lomi u meni i ono malo snage što je ostalo te krade trenutke radosti.
Stigla je poruka kako se i ove godine održavaju duhovne vježbe za djevojke pod vodstvom patera Areka. Trebalo je samo organizirati se i krenuti, ali kako često ne bude po mojim planovima, sve sam prepustila Gospodinovu vodstvu. I doveo me je ondje gdje me je i pozvao, na duhovne vježbe kod Malih Marija. Na dan kada sam trebala krenuti imala sam dosta obveza i sve sam radila u žurbi kako ne bih zakasnila, ali od samog je jutra u meni bila velika radost, sva poletna skakutala sam kao dijete i pjevala obavljajući poslove. Radovala sam se što ću opet vidjeti drage ljude koje sam upoznala prošle godine, provoditi vrijeme u pjesmi, molitvi, šutnji i tako biti blizu mog Gospodina. Moje je srce bilo kofer u kojem su bile spremljene stotine pitanja i nedoumica, potrebne stvari, uspomene, boli, rane, radosti, neke zalutale i nebitne stvari. Sada ga je trebalo uprtiti, ponijeti sa sobom i otvoriti pred Gospodinom.
U molitvi smo trebale gledati u Gospodina i predati mu sve. To je za mene bio najljepši osjećaj jer sam bila u nježnom zagrljaju mog Isusa, u Njegovim sam rukama bila sigurna poput djeteta, bezbrižna, prihvaćena i slobodna. Potpuno slobodna i voljena. Osjećala sam sigurnost i milinu. Predala sam Mu sve svoje rane i boli, tuge, radosti i sve bliske osobe, otvorila sam srce i molila Ga neka ga očisti i ispuni svojim mirom, neka ostavi ono što želi u mom srcu i neka makne sve ono čemu ondje nije mjesto, neka izliječi sve rane i neka sve pukotine ispuni svojom ljubavlju. Došla sam s još jednim pitanjem: Što želiš od mene, Gospodine? Reci mi koji je moj put kojim moram krenuti. Posljednje je vrijeme za mene bilo teško i kao da sam se izgubila i nisam znam kamo idem, no znala sam da želim ići s Isusom prema Ocu, ali nisam znala koji je moj put. Znala sam ponekad reći: Pa, Isuse, ako me pozivaš da te slijedim, daj budi glasniji, viči, otvori oči i uši mog srca. Zar ne vidiš koliko sam zbunjena, nesigurna i koliko te trebam? Ali On nikad ne viče niti galami, On govori u lahoru i ponekad progovara preko drugih oko nas.
Tako je i sada progovorio preko sakramenta pomirenja. Otvorio je moje oči kako bih vidjela davnu želju svog srca, želju za misionarenjem, želju koja u mom srcu tinja još od rane mladosti, želju koja je rođena još u srcu djeteta. On je već tada bio bacio to sjeme u moje srce, ali kada bi ono počelo klijati, uvijek bi ga nešto ugušilo. Sada je vrijeme da ga pustim neka raste i donosi plodove. Hrana će mu biti Riječ Božja i molitva te pouzdanje u Gospodina da će sve staviti na svoje mjesto u pravo vrijeme.
Hvala Isusu na dvama prekrasnim danima u Njegovom toplom zagrljaju, hvala Mu što mi je opet pokazao koliko me voli, poučio me moliti, čitati Njegovu riječ i osluškivati Ga u tišini. Hvala Mu na divnim ljudima koje mi je doveo u život, na daru radosti, smijehu i humoru, i na slobodi koju mi pruža Njegova ljubav.
(možda buduća Isusova misionarka)