Za hodočašće u Međugorje čula sam na studentskom vjeronauku, i odmah sam taj trenutak znala da moram ići ondje, a odgovor na pitanje zašto tada nisam imala. Gospodin je tako htio i ja sam zaista otišla u Međugorje. Nisam imala nikakvih očekivanja, nisam znala što me očekuje i gdje ja to zapravo idem. Kada smo došli u Međugorje, nekakva me slabost obuzela, razmišljala sam o tome da ostanem u sobi i da ne idem na Križevac. Ali nakon nekoliko sam trenutaka rekla samoj sebi da moram probati pa dokle bude išlo. Gospodin i Majka Marija na tom su putu bili sa mnom i ja sam se, moglo bi se reći, s lakoćom uspela uz brdo.
Ali nije sve bilo tako idilično. Dok smo išli od postaje do postaje, koliko god sam se trudila upiti riječi koje je naš vodič pričao i koliko sam god pokušavala vidjeti nekakav Božji znak, ja ni u čemu od toga nisam uspijevala i to me je poljuljalo. Budući da je bilo još događaja i mjesta koje smo trebali pohoditi, ja sam se nadala da će se još nešto dogoditi. Prvi znak koji je Gospodin poslao meni i mojoj braći i sestrama dogodio se na križnom putu pri sedmoj postaji, kada smo mogli vidjeti sunce u obliku hostije, ali tada, ni sama ne znam zašto, za mene to nije bilo ništa spektakularno. Drugi znak, znak ljubavi Majke Marije, doživjela sam nakon večernje svete mise. Svećenik je molio za mir naših duša i tada, kada je rekao da oprostimo drugima sve grijehe i da nama oni kojima smo nanijeli bol opraštaju, ja sam osjetila takvo olakšanje, takvu slobodu. Potekle su suze radosnice, a riječi oprosti i oprošteno preporodile su me.
Klanjanje, odlazak na Podbrdo, mjesto Gospina ukazanja te nedjeljna sveta misa do mene nisu dopirali. Molila sam Gospu i Boga da mi daju snage i ustrajnosti za molitvu. Nisam znala način na koji se pokrenuti, kako moliti i slaviti Boga svim srcem svojim i svom dušom svojom. To me je toliko mučilo da sam mislila kako sam jedina koja ništa ne doživljava i ne shvaća, ali svjedočanstva koja su braća i sestre iznijeli tijekom povratka kući pokazala su mi da nisam bila jedina koja se borila s tim i koja je padala na hodočašću. Danas, nakon prospavane noći, shvaćam da sam zapravo u Međugorju imala takav mir i takvu bezbrižnost koji se ne mogu opisati riječima.
Želim slaviti i hvaliti Gospodina, želim i dalje osjećati mir kakav sam imala u Međugorju, ne želim da moja vjera oslabi, nego da ojača, tako da svaki dan bude dan slavljenja Gospodina. Ali, uvijek ono ali, moja obitelj i moji prijatelji to ne razumiju, teško će me shvatiti i to mi predstavlja golemi teret. Moji roditelji, oni koji su mi podarili život, to ne razumiju i to me najviše boli. Teško mi je to shvatiti i jednostavno ne razumijem zašto je tako. Također, znam da i ja moram puno raditi na sebi jer često puta na misama i pri molitvi nisam skoncentrirana, misli mi ponekad lutaju – dosad nisam na pravi način slavila Gospodina. Nadam se i želim da me spomenuto hodočašće u Međugorje približi Gospodinu, želim da je On uvijek u mom srcu, da ga dostojno i čista srca slavim.
Katarina