On je s nama tijekom cijelog našeg života, samo mu se trebamo prepustiti i otvoriti mu srce toliko da ono proplače. Neka proplače ovim našim zemaljskim suzama kakvima plače i kip Uskrslog Isusa u Međugorju. Otvorimo mu srce da naša duša proplače krupnim suzama, da osjetimo Njegovu prisutnost. Priznajem da sam i ja plakala tim suzama. To nisu ni suze radosnice ni suze žalosnice. To su suze koje peru dušu! Suze kojima otvaramo vrata Gospodinu i shvaćamo što je zaista bitno u našem životu!
U Međugorju me posebno dirnuo jedan trenutak na svetoj misi u kojemu On, tako veliki Bog, dolazi nama, tako malim grešnim ljudima. Približavajući se Svetoj Pričesti, jedan me je djedica, koji je većinu mise proveo rastreseno, upitao kako se prima Pričest. Pomislila sam zašto on to mene pita jer bi to već trebao znati. Ali Bog zaista prašta i poziva nas k sebi. Djed je rekao da se nije pričestio dvadeset godina i da je zaboravio. Objasnila sam mu i okrenula se s mislima kako svima nama Bog zaista prašta i poziva nas k sebi. Stali smo u red i čekali svećenika. Svi smo mi, koji idemo na misu i smatramo se boljima u vjeri od tog djeda, ispružili dlanove iščekujući Tijelo Kristovo. Pater je krenuo u naš red. Došao je do sredine gdje je trebao podijeliti Pričest i najednom zastao, okrenuo se, i krenuo ravno prema tom čovjeku. Prema čovjeku koji se dvadeset godina nije pričestio. Prišao mu je i pokazao Tijelo Kristovo dok je čovjek držao desnu ruku ispruženu uz istodobno otvorena usta jer nije znao kako će primiti Krista.
To je zaista bio poseban trenutak za mene. To je bio trenutak u kojem smo mi, kao „malo bolji“ vjernici, željno iščekivali Pričest, a Gospodin je pokazao svoju ogromnu ljubav i spremnost na praštanje za koje nikada nije kasno! Prošao je pokraj nas i prvo se darovao čovjeku koji se nakon toliko godina ponovno odlučio za njega i otvorio mu svoje srce! Shvatila sam da nas Gospodin zaista traži i da mu se samo trebamo prepustiti!
Rekli su mi da će povratak u „stvarnost“ biti težak, ali nisam mislila da će doći tako brzo. Nekoliko je trenutaka nakon ulaska u stan, dok je u mom srcu vladao mir koji sam ponijela iz Međugorja, započela ogromna buka nestašnih susjeda. Svađa. Lupanje. Psovka. Najveća psovka protiv najveće ljubavi. Odvratna. Toliko nepotrebna. Iako sam znala da Uskrsli Isus u Međugorju plače zbog naših grijeha, tada sam toga postala sasvim svjesna. Postala sam svjesna te surove realnosti koja nas okružuje i koja je toliko nečista i prljava. Ljudi jednostavno nisu osjetili prisutnost Gospodina i nisu iskusili mir. Mogu vam reći ta je taj trenutak u meni izazvao osjećaj da trebamo ustrajati i nikada ne odustati te hodati kroz život zajedno s Gospodinom, jer samo tako možemo iskusiti mir i radost!
Ivana
Ovo svjedočanstvo primili smo putem vaše rubrike Podijeli svoje svjedočanstvo
Hvala!