Hvaljen Isus i Marija!
Dogodile su mi se uistinu čudesne stvari koje bih podijelila s vama. Duhovne su vježbe kojima sam prisustvovala bile iscrpne i plodonosne. Slagalica je vjere beskonačna, baš kao i ljubav našega dobroga Oca.
Osnovna je misao ili tema vježbi bila osvijestiti, osluškujući Gospodina, tko smo mi to i gdje nas Bog šalje.
To je osnovno, egzistencijalno pitanje, ali vjerujem da je o njemu često potrebno iznova promišljati. Nevjerojatno je kako ti Bog stavlja ljude na put kako bi se mogao ostvariti. Stvar postaje fascinantnija kada se sjetiš da to isto čini i tvojoj braći i sestrama. To je savršena, ali vrlo delikatna mreža duša.
Posebno me je dirnulo svjedočanstvo gospođe koja se kao djevojka jako razboljela. Liječnici su joj rekli kako su skoro potpuno sigurni da zbog posljedica ne će moći imati djece. Ali, Gospodin je imao potpuno drugačiji plan. Ona je danas majka četvero već odrasle djece. Njezina me je jednostavnost i poniznost očarala. Ona je uistinu zračila Duhom Svetim. Govorila nam je o, kako sama kaže, zrncima dobrote i pažnje za koje netko i ne mora znati da ih činite, ali Gospodin sve vidi i to je Njemu na slavu i hvalu. Ona ne koštaju ništa, a znače mnogo. Isto tako, one loše navike, koliko god sitne bile, polako unakazuju čovjekovu dušu ukoliko im se prepustimo. Jer, kako se pater Arek lijepo dosjetio, „s kim si – takav si“; u vlasti kojeg duha si, tako se i ponašaš.
Gospođa nam je govorila o velikoj važnosti prešutnosti te da ne mora sve biti kako i kada mi to zamislimo. To zvuči prilično jednostavno i kao nešto što se podrazumijeva, ali pokušajmo se samo sjetiti na koji način molimo. I zašto mislimo kako nam molitve nisu uslišane? Primamo li ili nastojimo ugrabiti? Svaka molitva jest uslišana, ali naše srce često nije još spremno primiti koliko traži. Gospodin nas zato polako priprema. Tu je, opet, potrebno takvo povjerenje u Boga da smo Mu spremni dopustiti i da se sve raspadne. On će tada učiniti sve novim kako je i obećao.
Učili smo i o Božjoj riječi te koliko je ona važna i neophodna. Ona je naša svakidašnja hrana.
Ipak, iznenađujuće je koliko čovjek nauči o sebi uz druge ljude. Zahvalna sam svim sestrama u Kristu s kojima sam se ondje susrela i koje su sa mnom dijelile svoje vrijeme. Mnogi će mi trenutci s njima ostati u posebnom sjećanju. Zbog njih sam osjetila (i ponovno se uvjerila) kako moj poziv nije redovnički. Naime, doživljavam teškim suživot i učestalu komunikaciju sa ženama, ma koliko mi drage bile. Takvu me je, jednostavno, dragi Bog stvorio. To, dakako, nije jedini razlog, ali mi se posebno istaknuo u promišljanju. Dakle, ako mi je prošle godine Gospa utisnula veliku želju za vlastitom obitelji, opet sam, kako to biva kod nas slabih i nesigurnih ljudi, zamolila i Duha Svetoga da mi sada tu želju potvrdi. On je to učinio i hvala Mu na tome.
Na kraju, tj. novom početku, bilo je očito kako se na sve nas izlila obilna milost po Duhu Svetom. Nekih milosti još nismo svjesni, a neke nećemo niti spoznati dok smo na ovome svijetu. U tome i jest ljepota, jer Bog nas ljubi do nepojmljivosti. Mnogo bih toga još mogla napisati, ali ne nalazim toliko prostora pa vam ostavljam tek ova „zrnca“…
Hvala svima koji su se otvorili djelovanju Duha Svetoga, pravoga čudotvorca! Slava Isusu!