Božić je pust. Pust ove godine. Još više nego prošle. Zašto? Zato što sam se udaljila od Krista. Više no što sam mislila, ikad pomislila da hoću. Na početku je bilo, neću ići jedno vrijeme na misu, dok mi ne bude bolje, dok mi ne nestanu ružne misli, kako bih mogla u miru i sretno pratiti misu i prisustvovati na njoj, jer je bilo jako teško s napadnim mislima biti na misi i pokušati prisustovovati na njoj u miru. Stoga sam prihvatila savjet koji je bio lakši put: „Bolje nemoj ići jedno vrijeme dok ti ne bude bolje, ovako ti se može možda još pogoršati zdravstveno stanje“. I tako nakon skoro svake nedjelje koju bih provela u crkvi, propustila – prvu sam nedjelju provela kod kuće. Plakala sam. Jako. I pitala se samo jedno: Kad će mi biti bolje? Kad ću opet moći na misu otići u miru i sreći, bez tjeskobe, bez treme, i straha od ružnih misli? Svake nedjelje mi je bilo teško. I dalje…
No rekli su: „To je za tvoje dobro.“ Je li to uistinu bilo tako? Ne, mislim da nije. Nakon nekih 5 mjeseci je bilo lakše, jer sam se navikla pomalo na nedjelju provedenu u kući. No zapravo je bilo teže. Navika je jedino što je olakšalo cijelu stvar. Ono što je loše u svemu tome, je što ako čovjek stekne dobru naviku, to je bolje za nj, no ako stekne lošu, to je pogubnoza nj. Jer loše navike se teško iskorijene.
Tako, evo, već 3. po redu Božić je tu, pred vratima, a ja sam sve samo ne bolje. Moj život je bio Krist. Sve ostalo je bilo manje važno, no sve ostalo je tada bilo u redu, nije bilo problema koji se nije mogao riješiti. Život mi je bio pjesma. A sad je tišina. No, ona ružna tišina, koja čovjeka muči, vuče u beznadnost dok se on pokušava izboriti da raste nada. I htjela bih dobre note opet. Vjerojatno ćete reći, svi koji ovo čitate, da još nisam otišla na misu, koja kukavica, koja plašljivica. No nije jednostavno, nije nimalo.
Kad jednom padnete u ponor, teško se dići iz njega. No, nisam se predala, daleko od toga, borim se. Nadam se da ću što prije smoći hrabrosti, da kao što sam uspjela otići na ispovijed, da odem i na Misu. Jer posebno sad, za vrijeme Božića, meni je najteže. Dok su svi oko mene sretni, ja sam žalosna i neispunjena, ne vesele me pokloni, ne osjećam ni da zaslužujem išta, samo želim opet osjetiti Krista u svom životu.