Ja sam Antonio Nikolić, imam 21 godinu, iz Požege sam i trenutno se nalazim u postulaturi u Franjevačkom samostanu u Samoboru. A ovako glasi moja priča obraćenja te prihvaćanja, odnosno odaziva Božjem pozivu. Do svoje 16. godine sam bio tradicionalni vjernik, išao sam s roditeljima na nedjeljne svete Mise radi nekakvog reda. Tada sam išao u srednju školu, ulazio u današnji „modni stil“ društva. Ovdje se u meni probudio nemir i neprihvaćanje u društvu te sam samoga sebe ispitivao kako se u svemu tome, u tome društvu i u takvome načinu življenja ne mogu pronaći. Postavljao sam si bezbroj pitanja.
Nakon nekog vremena došao sam na FRAMU ( franjevačku mladež) i u toj zajednici, što je za mene bilo nevjerojatno, shvatio te uvidio kako ipak postoje bolji to jest dobri ljudi. Do tada nisam niti na pameti imao da će mi neka osoba u toj zajednici prići, pozdraviti te, popričati s tobom na lijep način, pokloniti ti osmijeh i slično. U tome danu toliko pozitivnih stvari. Došao sam kući te isplakao svoju dušu od sreće i krenuo zahvaljivati Bogu što me potaknuo da uzvjerujem u Njega preko tih divnih osoba. Nakon toga sam češće krenuo na svete Mise, susrete te sam počeo biti aktivniji u crkvi kao čitač, davao primanja i obećanja u Frami. Shvatio sam da s Gospodinom mogu pričati o svemu, jadati Mu se, predati Mu svoje sve, i boli, brige, teškoće pa i same radosti! Od toga svega slijedio je jači poziv, poziv za svećeništvo. Privuklo me življenje u zajednici, to divno bratstvo. Življenje s Kristom i u Kristu, dati Njemu sve, svoj život i svoje srce. Toliko me privuklo i preko jednoga fratra njegova jednostavnost, skromnost pa i sama služba svećenika, davanje sebe drugima. U meni je srce titralo. Javila se ogromna želja i čežnja u srcu za takvim življenjem i davanjem sebe drugima. Biti potpuno Kristov ratnik!
Naravno uočio sam da je teško uopće odazvati se na takvo što. Sa strane su me mučili i osobni problemi (još sam se osjećao nespremnim, slabim za takvo što, odakle mi snage za to?) škola, prijatelji, roditelji, te sam se pitao: Bože odakle krenuti? Toliko mi je Gospodin dao darova, te mi kroz samu Riječ Božju pokazivao put. Ova čežnja koja se javila, koju je sam Gospodin urezao u srce dovela me upravo u samostan s ostalom braćom s kojom sada živim. Sada vidim kako Bog jednostavno prokrči put do onoga na što te poziva, kada se naučimo strpljivosti i potpunom povjerenju i pouzdanju u Njega. Bog je tako jednostavan i svakoga od nas poziva da otvorimo svoja srca i krenemo živjeti ono pravo i istinito. Ne mogu sada niti opisati radost u svome srcu što sam u samostanu i što sam Bogu spremno izrekao svoje: EVO ME! I svima bih poručio neka se ne boje prihvatiti živoga Boga, jer to je pravi put do pravoga života. Pusti da Bog vodi tvoje srce, tvoje misli pa i samoga tebe. Sve je to lako, ako Njega prihvatimo i ako ćemo s Njim koračati s čvrstim pouzdanjem. Zato ne boj se jer Bog svaki dan upravo tebe traži, upravo na vrata tvoga srca kuca i čeka te raširenih ruku s bezuvjetom i čistom Ljubavlju. Vjeruj, to i jest ona prava i bezuvjetna Ljubav koja te nikada neće napustiti, uvijek ti se daje i vodi te. To je upravo Ljubav koja nije ljubljena!