Hvaljen Isus i Marija!
Moje ime je Josip, imam 20 godina i franjevački sam postulant u franjevačkom samostanu Uznesenja BDM, Samobor. Danas kada pišem o svom obraćenju i pozivu u redovništvo shvaćam kako je sve utkano u Božjoj mudrosti, milosrđu i ljubavi. Da bih vam pričao o svom putu, moram se vratiti u davnu ’92. i Domovinski rat, dok se još nisam ni rodio. Naime, moj otac je Hrvatski dragovljac, prošao je razna ratišta sve dok ga srpska vojska nije zarobila i zatočila u logor u Sremskoj Mitrovici. Otac je tamo proveo 7 groznih mjeseci mučenja, izgladnjivanja, svakodnevnih batinjanja i jedino što mu je davalo snagu bila je pomisao na obitelj koja ga je čekala kući, moja mama, 2 sestre i brat, te uz njih, snagu mu je davao i Isus kojemu se često utjecao. Jednom prilikom dok se molio u logoru, zavjetovao se Isusu da ako izađe živ iz logora da će podariti još jedno dijete Bogu. S druge strane, u Slavoniji, moja majka se također zavjetovala da će podariti još jedno dijete Bogu ako se Ivan (otac) vrati kući. Njihove molitve bile su uslišane! Tata se vratio doma, ne tako zdrav, ali Bogu hvala živ! I nakon nekog vremena, nešto malo više od 9 mjeseci na svijet sam došao ja – zavjetno dijete mojih roditelja!
Moje djetinjstvo bilo je jako lijepo, odrastao sam u velikoj obitelji i baš kao i u svakoj obitelji bilo je tu i svađa i veselja, ali ono najvažnije, bila je prisutna ljubav koja mi nikada nije falila. Što se tiče moje vjere i aktivnosti u Crkvi, Misa nedjeljom bila je obavezna i nju se nije propuštalo, svi blagdani i svetkovine su se slavile i častile Boga. Kao dijete jako sam volio ići u crkvu, pogotovo u proljeće i ljeto kada bi se djeca iz ulice sastala i krenula zajedno. Tu je bilo i smijeha i poneka svađa, prve dječje ljubavi i neki nestašni trenutci kada bi u svojoj igri zaboravili na vrijeme i shvativši da ćemo zakasniti na Misu počeli zvoniti ljudima na kućna zvona kako bi se natjerali da potrčimo i tako stignemo na vrijeme, a od ulice do crkve bilo je dugih 3 kilometara tako da smo ponekad jako zadihani znali doći.
Krenuvši u srednju Zdravstvenu školu, nakon što sam primio i sakrament Potvrde, crkvu sam stavljao nekako po strani. Krenuo sam polako izlaziti, zaljubljivati se, došle su prve ”prave” ljubavi i Isus je bio u drugom planu, kao da mi je smetao u to vrijeme. Prvi razred srednje škole još je bio dobar no što sam bivao stariji to sam se sve više udaljavao od Krista. Išao bih na Misu, razne susrete mladih, no ne baš redovito kako sam znao i s veseljem kojim sam kao mlađi imao. Bilo mi je teško pratiti Isusov ritam i Njegove zapovijedi koje nam je ostavio pa sam se radije odmakao i sjetio ga se samo netom prije testa ili kada sam bio u nekim adolescenskim problemima.
Srednja škola je završila, bio sam dobar učenik s vrlo dobrim ocjenama, a maturu s kojom smo se svi mučili sam dosta dobro napisao. Nisam se mogao odlučiti koji fakultet upisati. Budući da sam završio za fizioterapuetskog tehničara nekako je bilo logično da to i nastavim ili makar nešto srodno tome, no nekako, iako sam volio svoju struku, nisam imao volje to studirati, nije me privlačilo. U prvom roku nisam ništa upisao i išao sam na drugi rok. U međuvremenu sam preko ljeta išao u Hercegovinu, odakle je bila moja mama. Mjesto odakle je ona je jako blizu Međugorja, tako da smo često hodočastili našoj Nebeskoj Majci. Tako sam i taj put išao na Podbrdo Mariji i makar sam bio daleko od Crkve i Isusa u to vrijeme, ono nešto tradicionalno je ostalo u meni i prema Mariji sam uvijek osjećao neki poseban odnos, osjećao sam da se Njoj uvijek mogu povjeriti bez obzira na sve. Tako dok sam se penjao na Podbrdo zamolio sam Mariju da mi ona providi fakultet koji da upišem i da mi pomogne u tom izboru.
Došao je i jesenski rok i upisi na fakultet. Ovaj put bilo je jako dobro, upao sam na većinu fakulteta koje sam mislio studirati, neki su bili jako dobri no opet nisam osjećao ni za jedan da bi to mogao biti taj koji tražim. I tako dok sam tražio što da upišem naišao sam na popisu i Poljoprivredni fakultet – smjer Hortikultura i iako nisam ništa znao o tome nešto me jako privlačilo u njemu. Malo sam se raspitao o njemu, svidio mi se i odlučio sam da to želim studirati. Roditeljima nije bilo jasno zašto i nisu se baš slagali s mojoj odlukom jer sam imao vrlo dobre ocjene i upao sam na puno bolje i traženije fakultete, no nešto sam osjećao prema toj hortikulturi, o tim čudesnim biljkama.
Došavši u Osijek započeo je moj studentski život. Život bez roditelja, bez nekim tko mi ”puše za vratom” i život bez Boga. Fakultet mi je išao relativno dobro, često sam izlazio, opijao se, posjećivao zabave i prljao svoje tijelo. Imao sam sve što jedan mladi dečko može poželjeti! Stan, društvo, novac, zabavu, djevojke i ocjene u indexu. Bio sam uvijek tražen za zabave i ja sam ih s veseljem posjećivao. To je bio period života kojim se nikako ne ponosim no Bogu hvala, svatko ima svoj put, i nekako se držim one da bih znao kakva je Božja ljubav bilo je potrebno prvo osjetiti dno.
No dok sam živio takvim životom, u meni je bilo nešto jako čudno, nešto trulo, tužno. Na izgled bio sam jako sretan i nasmijan no u sebi sam bio prazan. Čim bih ostao sam u stanu ili negdje, osjećao bih se napušten od svih, tužan i bez ikoga. Odbacivao sam to i stvarao sam uvijek oklop oko sebe i govorio sam sebi: „Bez ikakvih tužnih emocija, molim!“
Na smjeru koji sam išao na fakultetu sa mnom je išla jedna djevojka – Marija. Bila je uvijek vesela i nasmiješena te je često gnjavila ljude s nekim klanjanjem i nekom molitvom. Ja sam redovito odbijao sve što je vjersko nudila.
Godina je završila i došlo je ljeto, to ljeto nešto me je vuklo opet u Hercegovinu no ovaj put nisam otišao samo da bih vidio rodbinu, nego se u to vrijeme u Međugorju održavao i susret mladih – Mladifest. Išao sam skoro svaki dan na program i jako su me se dojmila mlada nasmiješena lica, puna nekakvog žara. Imali su nešto što ja nemam. Na tom susretu pustio sam i koju suzu, no opet sam si rekao da ne želim nikakve emocije. Moram biti ”muško”!
Nedugo nakon povratka kući išao sam u Osijek jer je polako krenula nova akademska godina. Vratio sam se starom životu, ovaj put u studentskom domu, no bilo je nekako drugačije. Nisam imao više toliko volje za izlaske i druženja. Često sam volio ostati sam i razmišljati o svemu. Na fakultetu je Marija i dalje pričala o nekim klanjanjima i molitvama, no ovaj put s još većim žarom. Mene je često pozivala na klanjanje no ja sam je uvijek sprdao pred svima zbog toga. Marija je bila uporna, a ja sam se sve više slamao. Osjećao sam se toliko praznim i bezvoljnim, tragao sam za nečim višim, boljim, nečim što bi me učinilo istinski sretnim. I tako jedan ponedjeljak, otišao sam do Marije i rekao sam joj da bih išao s njom na klanjanje. Marija se izgubila, izbezumila, a u meni se dogodilo nešto što ne znam opisati, nešto što me toliko odjednom privuklo da, kada sam je to pitao kao da me neka Sila gurnula. Bio sam jako nestrpljiv, jedva sam čekao da dođem na klanjanje unatoč tome što mi je nešto ili netko cijelo vrijeme govorilo da ne idem, da ću se samo razočarati. To je napravilo veliku pomutnju u meni, no ipak sam otišao.
Došavši u Crkvu ugledao sam jako puno mladih i neka poznata lica, svi su bili sretni, nasmijani i činilo se kao da jedva čekaju da klanjanje krene. I tako je klanjanje krenulo, pater je izložio Presveto, jednu veliku hostiju i ja nisam znao što trebam točno raditi osim kleknuti. Kada sam kleknuo zatvorio sam oči i rekao sam Isus jako puno stvari, stvari koje su me mučile, patile. Molio sam Ga da mi progovori i postavio sam Mu jako puno pitanja! Tada je pater krenuo s meditacijom. U meni se sve izlomilo. Svaka riječ koju je pater izrekao bila je odgovor na moja pitanja koja sam rekao Isusu. Suze su krenule niz moje lice velikom brzinom i nisam ih mogao zaustaviti. Osjećao sam prisutnost Isusa i Njegovu ljubav. Kao da je sjedio kraj mene, uzeo moju glavu, naslonio me na svoje rame i dragao me po kosi. Moje tijelo su obuzeli trnci, osjećaj da sam ljubljen, vrijedan i da me On voli i treba! I tako je krenulo moje obraćenje i moj put s Isusom.
Od tada sam krenuo redovito na nedjeljne Mise, klanjanja i molitve Zajednice sv. Obitelji. Sve više i više sam bio gladan Isusa i ljubavi koje sam osjećao. Krenuo sam na Misu svaki dan, nekada bih znao otići na dvije, samo da Mu se zahvalim i da Ga zamolim da me drži uvijek kraj sebe. Počeo sam i ministrirati u franjevačkoj Crkvi u Tvrđi, postao sam aktivniji i u DUHOS-u – mjesto gdje sam upoznao toliko divnih Božjih ljudi, mjesto gdje sam sve više upoznavao Krista i učio se prepoznati Ga u svakoj osobi. Uskoro sam postao i dio tima molitvene zajednice s kojima sam naučio i što je bratstvo i bratska ljubav. Bog me izgrađivao i jačao, učio me ispočetka svim onim stvarima koje sam zaboravio.
Moja sreća se nije mogla izmjeriti, bio sam ispunjen ljubavlju i radošću i imao sam želju pokazati i ponuditi svima tu Božju ljubav, milosrđe i blizinu koju sam osjećao. Želio sam da svi upoznaju moga Boga, onoga koji me izveo iz pustinje kojom sam hodao niz godina! U svoj toj želji da drugima govorim o Božjoj ljubavi i milosrđu, u meni se javila želja da i ja postanem Božji pastir. Bio sam jako zbunjen, prvo sam mislio da je to samo neka faza i da će me proći, potiskivao sam to i gurao od sebe. Često dok sam ministrirao u franjevačkoj Crkvi znao sam imati neke, što manje, što veće gafove, od toga da sam znao sjesti na svećeničko mjesto, do toga sam znao pročitati djelove koje treba izreći svećenik. Jedan utorak bilo je studentsko klanjanje na kojoj će se posebno moliti za duhovna zvanja. Odbijao sam ići na to i rekao sam Isusu da oprosti, ali da na to ne idem, bojao sam se. Ipak, uz nagovor moje braće i sestara otišao sam i na tom klanjanju osjetio sam još jednom onaj poziv i želju za propovijedanjem radosnog Evanđelja.
Kako sam ministrirao u franjevačkoj Crkvi dosta sam promatrao fratre i krenuo sam ih proučavati njihov život. Sve više mi se svidjela franjevačka duhovnost i često sam znao sebe zamisliti u habitu i da živim franjevačkim redovničkim životom. Rekao sam sve jednom fratru, a on mi je rekao da se puno molim i da dolazim na razgovore s njim. Dao mi je i jednu knjigu – ”Živjeti Evanđelje sa sv. Franjom Asiškim” koja me jako oduševila, kao i sv. Franjo. Često sam dolazio na razgovore koji su mi jako pomogli i rasvijetlili put na kojem sam shvatio da zbilja želim postati franjevac – svećenik.
I tako sam se javio jednom fratru mailom uz preporuku fratra iz Tvrđe da želim postati franjevac. Jedno sam se vrijeme s njim dopisivao pa smo se uskoro jedan dečko i ja zaputili na razgovor u Samobor gdje se nalazi franjevačka postulatura. Došavši u samostan u Samoboru, sve brige i sve misli koje su me odgovarale i govorile mi da nije to za mene – nestale su. Osjećao sam se kao doma, srce mi je lupalo od sreće takvom brzinom da sam mislio da svi čuju njegove otkucaje. Tamo sam obavio razgovor s magistrom postulanta, upoznao sam tadašnje postulante koje kada sam vidio kako su radosni i nasmješeni, jedva čekao da i ja uđem u postulaturu i srce mi je opet zaigralo.
Vrativši se iz Samobora imao sam još samo jedan zadatak – reći svoju odluku roditeljima. Mama i mlađi brat su već nekako naslućivali no znali bi to spomenuti samo kroz neku šalu, iako je mama u toj šali znala malo naglasiti kako ona želi da ja završim fakultet i i oženim se. Jednog dana, skoro cijela obitelj je bila na okupu i nekako se započela tema svećeništva, koja nije baš bila vesela jer mami je to bila bolna točka. Ja sam čekao najbolji trenutak da im kažem i nikako nisam razmišljao da bi to moglo biti tada, i baš tada kroz malo burniji razgovor sam im rekao svoju odluku. Neki su bili u šoku, neki su to i očekivali no prošlo je relativno dobro, osim što smatram da je moja mama taj dan podigla vlažnost u zraku svojim suzama.
Do ulaska u postulaturu trebalo je čekati još par mjeseci. To su bili i najduži i najkraći mjeseci u mom životu. Bio sam jako nestrpljiv. Konačno je došao i taj dan, 17.08., dan koji nikada neću zaboraviti. Dan kada je započelo još jedno putovanje s Isusom. O postulaturi i životu u njoj bih vam mogao pisati jako puno, o tome kako sam ispunjen i kako sam se zaljubio u redovništvo i redovnički način života. Kako Bog radi i izgrađuje moju braću i mene kroz zajednički život. Moji roditelji su prihvatili moju odluku i u potpunosti me podržavaju, mama još uvijek ne prestaje pričati o meni, ali sada je jako sretna dok priča. Jako sam zahvalan Bogu na tome i kako don Bosco kaže: ”Kad neko dijete ostavi svoje roditelje i slijedi Božji poziv, Isus Krist zauzima njegovo mjesto u obitelji.” I upravo to se i dogodilo, od nekad tradicionalne katoličke obitelji, Isus je zapalio moju obitelj svojim žarom i svojom ljubavlju te su i oni postali prava djeca Božja.
Još samo jedan detalj. Kao što sam napisao, molio sam se Gospi za svoj fakultet i kako to da sam završio na Hortikulturi? E upravo na tom smjeru bila je Marija – jedan veliki uporni neumorni Božji radnik koji je molio i postio za mene i za moje obraćenje i nakon mog obraćenja upravo s tom Marijom koja je postala moja draga sestra u Kristu, našom malom snagom, ali još važnije velikom snagom molitve, posta i djelovanjem Duha Svetoga pokrenuli smo na fakultetu lančani post i molitvu te kako pater uvijek napominje da dovodimo ljude na klanjanja, dovukli smo i mi dosta ljudi. Naravno, Bog ih je privukao i dovukao, a mi smo sretni što smo bili alat u Njegovim rukama. Uz to, na Hortikulturi na kojoj se uči o raznim biljkama koje su još jedno u nizu čudesnih Božjih djela, shvatio sam da je već tada bilo nešto franjevaštva u meni, baš kao i sv. Franjo koji je volio sestricu prirodu i sestrice biljke, i ja sam ih zavolio i zaljubio se u Božja djela stvaranja.
Također bih volio zahvaliti i svojoj baki, koja mi je rekla nakon što sam odlučio ići u svećenike, da se dugo molila bl. Alojziju Stepincu da me povede svojim putem u svećenike, i evo snagom molitve bake, zavjetom roditelja, klanjanjem za duhovna zvanja i molitvom koja moli cijela Crkva, na tom sam putu.
Zahvaljujem Bogu što je tako čudesan i što mi pruža toliko ljubavi, o ljubavi kojoj bih mogao govoriti neumorno i zahvaljivati za sve što je učinio u mom životu, što je sve utkano u Njegovoj mudrosti, o Njemu čija me Riječ odmara i daje mi snagu. Zahvaljujem svoj braći i sestrama iz DUHOS-a i Zajednice sv. Obitelji i zahvaljujem Bogu na njima, što su pravi Kristovi ratnici, Božje Svjetlo u mraku današnjeg svijeta, što je DUHOS Njegova produžena ruka u Osijeku, što ga vodi, posvećuje, prosvjetljuje, upravlja i hrani svojom ljubavlju i žarom Duha Svetoga. Zahvaljujem i na pateru Areku, na njegovom neumornom radu sa mladima, što nam daje jedan jako lijep primjer pravog svećeništva i predanosti vodstvu Duha Svetoga.
Neka vas sve dragi Bog blagoslovi uz zagovor sv. Franje! Mir i dobro!