Dvadeset prvog dana mjeseca svibnja 2013. godine sam diplomirao. Većinu života mislio sam da će taj dan, uz vjenčanje biti najvažniji dan mojeg života. Bio je to baš prekrasan dan. Završila je jedna dionica mojeg života koja me sigurno u mnogočemu formirala. Ispred mene se pružalo sve o čemu sam cijeli život sanjao: imao sam diplomu, siguran posao, veliku plaću, fantastične prijatelje, dugogodišnju vezu, zdravlje i sve što sam ikada želio imati.
Ali toga dana nisam ni slutio da ću 366 dana kasnije sjediti sam na stolici, u nekom gradu u južnoj Poljskoj i da će moj život tek tada dobiti smisao.
Mjesecima prije tog hodočašća u Poljsku svakoga sam utorka odlazio na vjeronauk u Divaltovu i slušao o predbračnoj čistoći, o hodanju s djevojkom na način da je zaista najvažnije razgovarati s njom i da ona nije objekt koji će zadovoljiti sve tvoje iskrivljene želje i maštarije. Dok sam slušao o tome, malena se iskra palila u mojem srcu i u dubini sebe znao sam da je to ispravno. Počeo sam misliti o tome kako bi to bilo kada bih mogao kontrolirati svoje nagone i zaista voljeti čisto.
Ali pornografija i cijeli svijet u koji sam zakoračio još puno ranije, učinili su da bih jako brzo zaboravio na tu želju za čistoćom koja je tinjala u meni. No kada čovjek Bogu otvori srce On ga želi prožeti cijelog. Tako je bilo i u mom slučaju. Počeo sam prvo tako da sam jedno kratko vrijeme donio odluku o tome da ću pokušati živjeti čisto. Neću reći da je to bilo potpuno uspješno, ali kao da je Bog dobio priliku da me neko vrijeme ima za sebe, bez da se nalazim u teškom grijehu. To Mu je bilo i više nego dovoljno.
Kao da se dogodilo jučer, tako se jasno sjećam poticaja da se prijavim na hodočašće u Poljsku koje je organizirala udruga Duhos. Poslao sam mail, dobio odgovor da sam prijavljen i mjesec dana nakon tog maila nalazio sam se u Wadowicama, gradu u južnoj Poljskoj. Svi s kojima sam došao otišli su u razgledavanje grada, a ja sam ostao sam crkvi. Dva sam sata sjedio sam, malo na stolici – malo na podu, i plakao. Bio sam svjestan činjenice da se već mjesecima lomim i da želim živjeti drugačije, ali da sam to nikako ne mogu. Pitao sam se zašto se u mojem životu ne dogodi neko veliko duhovno iskustvo kao što su mnogi prepričavali da im se dogodilo pa da nakon toga i ja doživim pravo obraćenje. Ali se nije događalo. Sjedio sam u toj crkvi, suze su tekle, neprestano izgovarajući iste riječi: Zašto se ništa ne događa?
Na prvi dojam nije se dogodilo ništa, ali sada, dvije godine poslije, vidim da se dogodilo sve. Mislio sam da se obraćenje događa na način da čuješ nekakav glas, osjetiš trnce ili ugledaš neko svijetlo, a sada vidim da se dogodilo kroz običan plač toga dana na podu te crkve.
Danas, točno dvije godine nakon toga dana, sjedim i pišem ovo svjedočanstvo sretan što sam čist. Nisam mislio da je moguće biti 2 godine bez spolnog odnosa, da je moguće ne gledati cure s kojima se srećem onim pohotnim očima koje žele samo jedno. Ali sve je moguće u Onom koji me jača.
Sigurno je ogromnu ulogu u tome odigrala odluka da ću svaki dan primati pričest i da ću ići na ispovijed često. Prije sam pričest primao samo nakon božićne i uskrsne ispovijedi. Sada ne mogu sebi objasniti da sam se smatrao vjernikom i da sam bio na misi svake nedjelje, a da sam svakim danom tonuo sve dublje.
Pišem ovo iz više razloga. Prvi je taj što znam da postoji puno ljudi koji se lome poput mene tih mjeseci i čekaju neko veliko čudo koje će im pomoći početi živjeti čisto. Sad vidim da jedino što sam trebao napraviti je bilo dati Bogu vrijeme u kojem neću živjeti u grijehu. On je kroz to vrijeme pripremio put i sve učinio, a ja sam samo trebao sjesti u taj bus za Poljsku.
Drugi je razlog taj što vidim da su stotine mojih poznanika i prijatelja na neki način jako slični meni. Ja sam bio tipičan tradicionalni katolik, išao sam svake nedjelje na misu i branio sam Crkvu u svim razgovorima. Znao sam dobro nabrojati osnovne istine vjere i u očima drugih bio sam zlatni dečko. A u dubini svojeg srca bio sam zatrovan grijehom kojeg nisam ni smatrao grijehom. Zapravo jesam, ali sam se priklonio mišljenju da je to nešto što svi rade. Jer na kraju krajeva, to nam svi govore: „Spavaj s curom! Što ima loše u tome?“
Sad tek vidim da to „što svi rade“ nije ono što može donijeti sreću. Iskrena ljubav je nešto o čemu se uči cijeli život, a ja sam svojem oduzeo prilično lijep dio godina u kojem sam mislio da je ljubav kada sam ja zadovoljan. Imam još puno toga za naučiti što znači riječi LJUBAV.
Ako ništa drugo, nakon svega što sam prošao znam što ljubav NIJE. Ljubav nije seks. On je samo plod ljubavi. One čiste, koja je spremna darivati se. Ali tek kada dođe vrijeme za to.
I znam da nikad nije kasno mijenjati se. Jedino što je potrebno jest htjeti to.
Antun Vidić |duhos.com