Zahvalan sam Gospodinu da svoje svjedočanstvo mogu podijeliti s vama. Prije osam godina bio sam na jednom hodočašću i prvi puta onako od srca izmolio križni put. Tada sam imao bliski susret sa Gospodinom – shvatio sam da sve ono što su me učili na vjeronauku ima smisla, da je moj Bog živi Bog, ali sam isto tako pomislio da je to vrhunac mog odnosa s Njim i da će se od tada događati samo dobre stvari u mome životu.
Dobio sam želju u srcu da budem vjeroučitelj. Upisao sam teologiju s čežnjom da to što sam doživio još više produbim i da što bolje upoznam svoga Boga. U svemu tome stalno sam govorio kako mi je Bog najvažniji i da mi je On na prvom mjestu, ali više je to sve bilo „na van“ nego što sam ja tako osjećao.
Po uspješnom završetku prve godine pomislio sam da mogu sve odjednom te sam poželio jako puno stvari, a onaj iskreni osjećaj ljubavi i želje za Bogom je polako nestajao iz mog srca. Upisao sam drugu godinu i nakon prvog semestra se sve nekako počelo rušiti. Bio sam jako ljut na sebe zbog nekih stvari koje sam si dopustio. Na ispite sam išao, ali unatoč svom uloženom trudu jednostavno ništa nisam mogao položiti. Dogodila se blokada na svim područjima moga života. Počeo sam se osjećati jako loše: bio sam pun ljutnje,tjeskobe i odjednom više ništa nije imalo smisla. Kao da su odjednom sve moje želje počele nestajati, jedna po jedna. Nakon tog prvog semestra ništa više nije imalo smisla. Počeo sam gubiti volju za svim. Odselio sam se kući s mišlju da se više nikada neću vratiti na fakultet. Sljedeća dva mjeseca proveo sam zatvoren u svojoj sobi. Nikoga nisam želio ni vidjeti ni čuti, nisam imao potrebu ni za čim, čak ni za hranom.
Kad su moji roditelji shvatili da se sa mnom nešto događa, nazvali su jednog svećenika koji je molio za mene. Rekao je da mi se neće dogoditi ništa loše i da Bog samo želi napraviti reda u mome srcu, da će mi Gospodin uzeti svaki osjećaj, da će me potpuno isprazniti. Meni je to tada bilo smiješno jer nisam razmišljao ni o Bogu ni o vjeri. Moje stanje je bilo sve gore i gore. Kasnije sam otišao kod psihologa i dijagnoza koju sam dobio bila je anksiozno depresivni poremećaj te sam dobio antidepresive koje sam trebao piti barem godinu dana. U svojoj duši sam osjećao jaku duhovnu borbu i svaki dan sam se nečega odricao. Govorio sam: ne želim više ni jednog prijatelja,ne želim se više nikome svidjeti,ne želim više nikad bit student. Jednom prilikom mama mi je ušla ušla u sobu i očajnički zavapila: „Pa kako više da ti pomognem?!“ Tada sam izrekao presudnu rečenicu, rečenicu koja me promijenila iz temelja: „Ma ne želim više ništa i više uopće nemam razlog zbog kojega bih živio.“ Taj trenutak u mom srcu nešto se prelomilo, počeo sam se osjećati bolje. Kao da je moj Bog čekao da to izgovorim. Te sam godine prvi puta bio na Festivalu mladih u Međugorju. Tamo sam proveo prekrasnih šest dana u molitvi. Kada sam se vratio, jednostavno sam iznutra nekako oživio. Nakon nekog vremena shvatio sam da mi antidepresivi više ne trebaju. Vratio sam se na fakultet u devetom mjesecu i jedva uspio položiti četiri ispita da bi mogao upisati parcijalnu godinu. Uz Božju pomoć, u šestome mjesecu ove godine sam diplomirao.
Od svega toga što mi se dogodilo je prošlo skoro pet godina. Svaki dan zahvaljujem Gospodinu na tom iskustvu i s radošću ga se sjetim jer da nije bilo tako ne bih imao ovo što imam sada i ne bih znao kako stavit Njega ispred svih i svega. Zahvalan sam na svemu što je učinio u meni i u mojoj obitelji, ali još Ga čekam da učini najveće čudo u mome životu i pošalje mi nekoga s kime ću moći podijeliti sve što imam na srcu jer će od tada moja najveća molitva biti: Isuse, hvala Ti!
Također, ovom prilikom zahvaljujem svojim roditeljima, sestri, fratru koji je molio za mene, liječniku, jednoj vjeroučiteljici i jednoj teti kao i cijeloj vojsci ljudi koji su molili za mene. Bog vas sve blagoslovio i čuvao!
D. J.