I ove sam subote, kao i većinu drugih kada sam kod kuće, odlučio poći na Euharistijsko klanjenje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Došao sam kao i svaki put malo ranije kako bih se sabrao i pripremio za Isusov dolazak pred okupljeno mnoštvo, iako već pomalo uzimajući „zdravo za gotovo“ to što pred mene izlazi Bog i Čovjek, Kralj svih kraljeva. Kada se to dogodilo, pokušavao sam sabrati svoje misli i u tišini osluškivati Božji glas u svome srcu. Ne nešto spektakularno – da se razumijemo – nego onaj osjećaj sigurnosti da sam na pravome putu. Tu je večer Bog govorio na poseban i neočekivan način, ali ga nisam čuo ušima (ne čujem ni inače ), nisam ga osjetio u srcu, niti je snažno „zatresao“ moje misli…
Dok sam gledao u Komadić Kruha u pokaznici koji je postao Tijelo Kristovo, iza sebe sam čuo nekakvu buku, udaranje staklenih boca, a krajičkom oka vidio sam starijega čovjeka koji ih je ostavljao sa strane, te nastavio šepati prema klupama. To je bio (za mene) poseban čovjek (vjernik)! Odjeven u stariju odjeću koja je odavala njegovo (loše) financijsko stanje, te kojom je – kao i po godinama – „odskakao“ od ostaloga većinom mladoga puka. Iako su ga „gađali“ mnogi pogledi, činilo se da se nije obazirao na to (najvjerojatnije jer je već navikao), te je tako kleknuo nedaleko ispred mene. Prvo što sam primijetio bio je mali crveni molitvenik uljepljen selotejpom (jer je očito često korišten), te krunicu koju je neprestano prebirao prstima, ljubeći križ koji je na njoj visio. Moj je pogled tada zastao na njemu… Vjerujem da mi je Bog tada progovorio, baš na poseban način poslavši čovjeka zbog kojega sam ostao posramljen pred Kristom tako da me je bilo sram pogledati prema pokaznici. On naizgled nema ništa, prezren i odbačen od svijeta – ima sve. U tim su trenucima mnoga pitanja bila u mojoj glavi, ali pitanja na koje je trebalo odgovoriti srcem. Kakav sam ja zapravo vjernik? Bih li bio spreman podnijeti takvo što za život vječni? Ma pitao sam se što sam zapravo uopće spreman podnijeti za Krista, osim poneke usputne poteškoće. Zaista mi nije teško otvoriti usta i „klepetati“ jezikom satima o Bogu, ali bih li bio spreman prihvatiti porugu ili možda bolest?! To snažno iskustvo ponukalo me na ponovno predanje svoga života Bogu i obnovu „saveza“ s Njime. U tim sam trenucima čak bio spreman sve sa sebe strgati i ostaviti kao sv. Franjo, ali samo dok nisam izašao iz crkve i dok nisam osjetio hladni vjetar i temperaturu ispod ništice… Sada znam i svjestan sam da nisam postojan i da je moja vjera još uvijek u jako uskim marginama, te da je vrijeme prionuti na posao, ali se isto tako nadam da će moja vjera – uz Božju pomoć – ubuduće rasti.
„Zato su mi ugodne slabosti, pogrde, nevolje, progonstva, tjeskobe zbog Krista, jer kad sam slab, onda sam jak!„ (2 Kor 12, 10)
Hrvoje Š.|duhos.com