Gacaš u napastima, izlažeš se opasnosti, igraš se gledanjem i maštanjem, govoriš o… glupostima.
– I onda se čudiš da te salijeću sumnje, skrupuli, zbrke, žalosti, neugodnosti.
Dopusti mi: premalo si dosljedan.
(Brazda, 132)
Božja će te Riječ naći, čak i kada se uporno trudiš i uspješno izbjegavaš čitati je. Bog je Dobri Pastir koji ne odustaje tako lako od svojih ovaca. Ako Mu se ne pokušavaš sam približiti, On će ti se približiti toliko da ćeš se zabiti u Njega. I reći ćeš „Oprostite“ – a tek onda shvatiti da je taj ‘oprosti’ puno dublji od onog koji dobacimo strancu kad ga okrznemo na ulici. Više je nalik susretu u kojem nabasaš tako na dragu osobu koju godinama nisi vidjela pa te zapeče savjest što si je zapostavila. I onda krene razgovor. Smijeh, uspomene, radost. Čista radost. Razmijenite nove brojeve mobitela, obećate da ćete se češće čuti i obnoviti staro prijateljstvo. Taj prvi polet tako je snažan i ispunjavajuć da ne skidaš osmijeh s lica do kraja dana. Čak i sutra živiš od tog susreta.
A onda se odjednom nešto dogodi. Osjećaj nije više toliko intenzivan. Puno je obaveza, malo je vremena i stalno nalaziš izgovore. Uspomena na susret sve više blijedi i tako je teško utipkati taj broj i dogovoriti novo mjesto i novo vrijeme. Lijenost staje na put predivnom prijateljstvu. Prolaze dani, tjedni, mjeseci.. i ponovno si na početku.
Potreban je novi slučajni susret. Osjećaj krivnje. Intenzivna radost. Odluka o borbi protiv lijenosti. I dosljednost.
Emocije su divne, ali blijede. Odluka ih osvježava. Dosljednost u odluci poražava lijenost.
Bog je moj stari prijatelj kojeg tako slučajno srećem. Često. Trudi mi se uvijek stati na put jer se tvrdoglavo opirem. Idem linijom manjeg otpora i dopuštam Njemu da me traži umjesto da čvrsto odlučim ostati u Njegovoj prisutnosti. Preteško je za mene baš svaki dan izmoliti krunicu ili porazgovarati s Isusom. Pa zar nije dovoljno da odem na Misu i izblebećem rutinsku molitvu prije spavanja? Nije. Znam da nije, ali samu sebe opravdavam da je i to više nego što neki poklone Bogu.
Kako sam velikodušna, i previše Mu pomažem. Neka se On malo potrudi.
On to i radi. Nije čovjek koji će mi se zainatiti i dići ruke od mene zbog ovakvih djetinjarija. On je brižni Otac kojeg će ovo nasmijati i potaknuti da me pridigne u svoje naručje i sa smješkom poljubi.
Tako me poljubio i citatom s početka ove priče:
Gacaš u napastima, izlažeš se opasnosti, igraš se gledanjem i maštanjem, govoriš o… glupostima.
– I onda se čudiš da te salijeću sumnje, skrupuli, zbrke, žalosti, neugodnosti.
Dopusti mi: premalo si dosljedan.
(Brazda, 132)
Ljeto je. Nakon „naporne“ akademske godine u kojoj sam uspješno svima dokazala kako grcam u obavezama dok sam zapravo mogla učiniti i puno više da nisam iskorištavala apsolutno svaki slobodni trenutak za ljenčarenje, došla sam doma, još malo ljenčariti. Tjedan dana krećem se na relaciji kauč-hladnjak. „Uživam“ u čarima zatupljujućih TV emisija, odmaranju od spavanja i povremenom histeriziranju da neću stići napraviti ništa od onoga što sam planirala ovo ljeto. Maštam o budućnosti, provodim vrijeme u planiranju i žalopojkama što je ta divna budućnost još tako daleka.
Misu kroz tjedan stavila sam na pauzu – opravdavam se time da mi se ne da zamarati s ti-opet-ideš-u-crkvu pogledima svoje obitelji. Oni vjerojatno ne bi bili tako strašni i česti. Imam divnu obitelj, zapravo. Sve bi oni to istrpili. Ali ja biram ostati lijena, kad već imam opravdanje dovoljno čvrsto da mi umiri savjest.
Na krunici se nakupila prašina koliko je dugo nisam uzela u ruke. Nanizala sam ih par svetom Franji oko ruku i vrata pa me gledaju s police.
Biblija je čvrsto zatvorena, tek ponekad pročitam dnevno čitanje kad mi neki ulomak zaokupi pažnju na fejsu.
Postajem čangrizava, razdražljiva, neraspoložena, nezadovoljna i grizem sve oko sebe. Razvijam dramske scenarije u glavi u kojima se svađam sa svima oko sebe pa se stvarno iskalim na drage osobe jer su mi se zamjerile u mojim mislima.
Ukratko: gacam u napastima, izlažem se opasnosti, igram se gledanjem i maštanjem, govorim o.. glupostima.
Drugi dio citata nije u potpunosti prikladan mojoj situaciji. Ne čudim se. Potpuno sam svjesna svega što se događa. I svjesno se prepuštam emocijama, a odbijam se odlučiti. Prepoznajem napast i popuštam joj.
Baš mi treba sad da sam malo ljuta.
Zašto bih ja trebala popustiti, neka on malo meni udovolji. Čut će on mene, ne može više ovako.
I tako u nedogled. Postajem teret sama sebi i svima oko sebe. I postaje teško i to. Možda čak i teže od odluke da se protiv same sebe borim.
Ali tvrd sam ja orah.
I onda se zabijem u Njega na nedjeljnoj Misi. Dugo me nije bilo. Mogla bi i na Ispovijed, da nadoknadimo sve izgubljene razgovore ovoga tjedna. Otići ću koji dan, sigurno.
Već za par sati mi se ne da.
Ali, sada On ne odustaje. Gura mi ovaj citat pod nos i tjera me da se odlučim. Nježno i prikriveno, u svom stilu. Bez nagovaranja, ali tako da neodoljivo da Ga ne možeš odbiti.
I sada odlučujem, a vi ste svjedoci:
Ovo ljeto nema lijenosti. Ostajem dosljedna u svakodnevnoj Misi i krunici. Ostajem dosljednja u jutarnjem i večernjem kratkom razgovoru s Isusom. Odlučujem pristupiti svetoj Ispovijedi i ne udaljiti se od Njega.
Odlučujem ovo ljeto otići u osamu i otpočinuti malo – prebivati u Božjoj prisutnosti i nahraniti dušu dok nemam drugih obaveza. Obnovit ću prijateljstvo s Njim i nastojati biti dosljedna u toj odluci.
A ti?