Prenosimo vam svjedočanstvo mladog para koji svojom vezom i povjerenjem u Boga i Njegov plan dokazuje da On za sve ima svoje vrijeme, a da je na nama da Mu samo otvorimo svoje srce i osluškujemo što nam želi reći.
Ivan: Ispred svima nam poznate crkve u Divaltovoj, nakon posljednjeg klanjanja prošle studentske godine, sa sestrama iz Duhos-a razgovarao sam o odlasku na Mladifest u Međugorje. Među njima bila je i Mirna, koju do tad nisam poznavao. Čim smo se upoznali, počeo sam ju nagovarati da pođe s nama. Naš je sljedeći susret bio upravo tamo. Tijekom boravka u Međugorju nismo se puno družili, ali to je bilo dovoljno da bismo uspostavili bratsko-sestrinski odnos koji smo održali i nakon povratka svojim kućama. Tijekom jedne osobne molitve, dobio sam poticaj u srcu da molim za Mirnu. U tom trenutku nisam baš potpuno shvaćao značenje tog poticaja, ali vjerovao sam da dolazi od Gospodina i prihvatio sam ga. Tako sam ja počeo moliti za Mirnu i ta molitva trajala je jako, jako dugo.
Mirna: Brat Ivan bio mi je drag i imala sam dojam da mu se mogu povjeriti, ispričati svoje dojmove i pitati ga što god me zanima. Imao je razumijevanja za mene i tako smo se mi počeli dopisivati i bolje upoznavati. Ja sam taj odnos smatrala bratsko-sestrinskim, dok su se u njemu počeli buditi osjećaji za koje nisam znala. Nakon ljetnih praznika, dolaskom u Osijek, naša druženja postala su gotovo svakodnevna.
Ivan: Tijekom naših druženja i postojane molitve za Mirnu (koju nisam prekidao), u mom srcu počele su se događati zanimljive stvari: zapravo sam shvatio da sam se zaljubio i da ju gledam na drukčiji način! Bilo me strah jer znao sam da Mirna mene gleda kao brata i da se naša druženja temelje upravo na tom odnosu. U zbunjenosti, strahu i izgubljenosti, nisam znao što činiti, jer su moji osjećaji svakog dana sve više rasli. Nakon kratkog vremena shvatio sam da trebam dublje zaviriti u svoje srce i da se trebam još više osloniti na Gospodina, kao što piše u Evanđelju: „…bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15, 5). Otišavši jednog dana u konkatedralu, zavapio sam jakim glasom u srcu: „Isuse, ja znam i vjerujem da si Ti put, istina i život. Zato te molim: pomozi mi jer ne znam što mi je činiti!“ U tom vapaju jasno sam čuo blagi glas koji mi je rekao: „Ivane, moli krunicu za nju i na tu nakanu 40 dana, i sve će ti biti jasno.“ Tog trenutka moje srce izgaralo je od ljubavi i radosti prema Gospodinu, jer sam vjerovao da je to On i da čuje svaki vapaj svog djeteta. I tako sam ja krenuo moliti krunicu na tu nakanu svakog dana. Da bi stvar bila još bolja i zanimljivija (ali po meni zbunjujuća), osjetio sam poticaj odricati se Mirne i sveg vezanog uz nju svaki put kad sam se molio. To mi je bilo jako teško jer sam se odricao osobe za koju molim i u koju sam zaljubljen. Ubrzo sam shvatio da je to poticaj Duha Svetoga i da se odričem navezanosti na osobu.
Mirna: Shvatila sa da se s njim nešto čudno događa i počela sam sumnjati u njegove osjećaje tek kad mi je, za vrijeme jednog našeg druženja, iznenada rekao: „Čuvaj svoje srce.“ Upustila sam se u razmišljanje što je time htio reći. Nakon nekog vremena, Ivan mi je priznao da me gleda na drukčiji način i da je zaljubljen u mene. Iako sam to naslućivala, na trenutak sam ostala zbunjena, a potom sam mu rekla da mi je jako drag, da se volim družiti s njim, ali da ga gledam samo kao brata.
Ivan: Takvu situaciju doživio sam čak tri puta! Svakog sam se puta nadao da ću dobiti odgovor za koji sam molio, no svaki put sam odlazio od nje u suzama i vapio: „Bože, ja ne razumijem!“ U svakom tom zazivu dobivao sam još više ljubavi za nju. Bilo mi je teško, ali vjeru nisam gubio.
Mirna: Nakon svakog Ivanovog hrabrog nastupa, uslijedio je naš dogovor da se nećemo družiti da bi njemu bilo lakše. Očito to nije bilo po Božjoj volji pa nas je svaki put iznova zbližio. Ja sam također počela moliti za Ivana, ali moje nakane bile su suprotne njegovim: molila sam Gospodina da se njegovi osjećaji prema meni maknu, no tu molitvu Gospodin je preoblikovao u nešto drugo, što nisam naslućivala. Prije mog odlaska kući za Božić, Ivan mi je rekao: „Pokušaj zaviriti u svoje srce. Što se u njemu nalazi?“ Ove riječi čula sam od njega više puta, ali tad sam se upitala zašto mi stalno to govori kad sam mu već toliko puta rekla da znam što osjećam. Razmišljala sam o tome i odlučila sam moliti devetnicu Srcu Isusovu da mi On pronikne što se to zapravo nalazi u mom srcu. Po završetku devetnice, bila sam sigurna u svoju odluku da se ne želim više družiti s Ivanom no, kad sam došla u Osijek na doček Nove godine s Kraljem (koji je bio organiziran u spomenutoj crkvi u Divaltovoj) i kad sam susrela Ivana, Isus mi je pokazao što se zapravo nalazi u mom srcu: ti osjećaji bili su u suprotnosti s mojim odlukama! Tad su moje odluke „pale u vodu“ i odlučila sam prihvatiti ono što mi je Isus pokazao. Ja nisam bila hrabra kao Ivan u izražavanju svojih osjećaja, ali sam mu svojim ponašanjem dala do znanja da se moj pogled prema njemu promijenio.
Ivan: Kad sam u njezinim očima vidio (i u srcu osjetio) da se njezin pogled prema meni promijenio, Gospodin mi je dao snage da ponovno započnem razgovor koji smo već toliko put prošli, ali ovoj put ishod je bio drukčiji. Sad smo radosni i neizmjerno zahvalni Gospodinu za sve što smo prošli, što nas je tako izgrađivao i približavao jedno drugome. Hvalu Mu odajemo zajedničkom molitvom, svakodnevnim odlaskom na svetu misu i življenjem predbračne čistoće. Svim srcem želimo i trudimo se da Isus, koji nas je spojio, bude središte naše veze.
Neka ti na srcu uvijek budu ove Gospodinove riječi: „Ako me što zamolite u moje ime, učinit ću“ (Iv 14, 14). Moli s povjerenjem u Božju providnost i vjeruj da će Gospodin uslišati sve tvoje molbe kad za to dođe vrijeme.
Imaj strpljivosti i znaj: „Ljubav je strpljiva!“ (1 Kor 13, 4)
Mirna Iljić & Ivan Šimić|duhos.com