Svoje svjedočanstvo započeo bih svojim djetinjstvom. Rođen sam i odgajan u katoličkoj hercegovačkoj obitelji u kojoj sam svaku večer molio, išao na Misu i bio ministrant. Čak mi je tadašnji župnik na kraju osnovne škole predložio da odem u svećenike, ali ja sam tada pobjegao „glavom bez obzira“.
Uvijek sam volio čitati o Isusu i najsretniji sam bio kod oltara, u blizini svećenika i Isusa.
Ipak, moj put krenuo je nizbrdo negdje u 2.,3. razredu gimnazije. Tada pomalo buntovan i zasićen od škole, lijepih manira, pomalo željan dokazivanja (ali na krivim mjestima) počeo sam živjeti klasičnim životom većine mladih – kladionice, izlasci, ispraznosti, boravak na društvenim mrežama do ranih jutarnjih sati, propuštanje sv. mise itd. Završio sam srednju školu i upisao fakultet u Mostaru, ali stare navike su ostale. Splet nesretnih okolnosti, negativnosti, razočaranja u prijateljstva, bolest drage osobe, udaljenost i nesporazumi s obitelji, doveli su me do stanja depresije i neizdržive boli. To je trajalo nekoliko mjeseci. Rekao sam sebi da tako više ne ide. Ipak, dragi Isus mi je krajem prvog semestra preko jedne osobe poslao pomoć. Ta osoba mi je predložila da krenem na duhovnu obnovu i tu je započeo moj put kršćanskog ozdravljenja. Tu je posijana klica obostrane ljubavi.
Prijelomni trenutak bio je kad sam na jednoj duhovnoj obnovi dugo gledao u raspelo u crkvi. Tada su same od sebe krenule suze i ljubav i shvatio sam da je za sreću jedino potrebno otvoriti srce Isusu. Potpuno sam usmjerio svoj život prema Bogu, prestao sam s lošim navikama, doslovno digao ruke od svega što me sputavalo i udaljavalo od Boga. Prolazili su mjeseci. Mostar kao grad nudio je dosta kršćanskog sadržaja u koji sam se uključio – susreti za mlade srijedom, post, svakodnevna misa, pričest i razgovor s Isusom u crkvi. Sve me je to potaknulo na promjene. U mom duhovnom razvoju, veliku je ulogu odigralo i hodočašće noću u Međugorje na Mladifest (od srca preporučam svima) gdje sam putem molio i slušao duhovnu glazbu. Povratak na fakultet donio mi je, osim ispita, i puno lijepih stvari. U meni je uvijek bila naglašena osjetljivost i potreba za pomaganjem drugima, a preko ljudi oboljelih od multiple skleroze shvatio sam što znači prava autentična Isusova ljubav. Odlučio sam se na volontiranje. Pred Božić sam dobio mlađeg brata. Ne doslovno, već sam u jednom humanitarnom projektu u koji sam se prijavio postao štićenik jednog djeteta s teškom financijskom situacijom iz SOS sela. To dijete vidim kao Isusov blagoslov za molitvu i povratak njemu.
Često se pitam gdje sam ja danas, sa svojih nepunih 20 godina. Jesam li dio mase ili svim srcem slijedim svog najvećeg prijatelja, svoju najveću radost. Uvijek su me drugi voljeli, kako prijatelji, tako i susjedi, ali ja dugo nisam volio sebe. Danas konačno volim sebe, sa svim svojim manama i vrlinama i koliko god puta padnem, Isus me podigne.
I još nešto, na početku teksta napisao sam da sam pobjegao glavom bez obzira od same pomisli da budem svećenik. Danas, to isto pitanje u mom srcu postavlja mi Isus, a vjerujem da će ubrzo saznati i odgovor. Mali princ imao je svoju ružu, a danas i ja konačno imam svoju ružu.
B.I.