U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve je po njoj postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo. U njoj bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima. Svjetlo svijetli u tami; ali tama ga ne obuze (Iv 1, 1-5).
Moje svjedočanstvo i slava Gospodinu počinju riječima: „Trudna sam!“ Da, novi je život nastao. Nastao od samoga začeća. Nešto što bi svaka osoba trebala prihvatiti objeručke s radošću u srcu. Nositi radost u srcu znači nositi Gospodina u sebi, u svome životu. Mnogo smo puta čuli svećenika kako kaže: “živi Isus“. Malo tko može shvatiti, ali ja jesam. U svoj nesreći, što bi neki rekli, ja sam se približila Bogu i zahvalila mu za svaku suzu. U desetome tjednu trudnoće radosno odlazim na pregled. Moći ću vidjeti svoje sunce kako raste – no, zateklo me iznenađenje. Sve se srušilo doktoričinom izjavom da dijete ima povećan nuhalni nabor na vratu i da bih trebala na pregled gdje je bolji ultrazvuk.
Ne znajući ništa o tome muž i ja zaputili smo se privatniku. U kasnijim popodnevnim satima slušamo nikada zaboravljene riječi, riječi koje su uništile mnoge živote bez imalo vjere. Riječi koje su nas osvijestile u pogledu znanosti, doktora i neznanja laika. „Ovo dijete neće preživjeti, pod hitno je potreban abortus, inače se sve može samo zakomplicirati!“ Uz svaki odgovor: „Ja to ne želim, što će biti ako to ne napravim?“ dolazni bi odgovor bilo uvjeravanje da se to mora: “Ja sam svašta vidio… Dijete neće biti dijete… Trpjet ćete užasne bolove…„ i tako u nedogled.
„Sutra ujutro u sedam budite u bolnici na komisiji da se to riješi!“ Slušam i ne vjerujem što čujem, od šoka vidim samo usta kako mu se otvaraju. Sve je oko mene utihnulo. Događa li se to uistinu? Vozimo se kući u šoku, suze teku same. Cijeli nam se svijet srušio. Ubiti svoje dijete. Kako?
Riječ. Što riječ može učiniti! O Bože moj! Ne slušati tvoju Riječ i otići u propast. Tko su ljudi da sude. Da vladaju nečijim životom. O Bože, u tvoje ruke – moj život! I bi tako… Riječ postade moj život.
Teško je suočiti se s takvim stvarima… Svi smo mi ipak ljudi i sumnja nas često razara. Iskušenja su mnoga, ali uz dragoga Boga sve nekako ide. I ono što je nama loše, ide lakše.
Jutro, sedam sati, nakon neprospavane noći predajem svoj život Gospodinu, nikome drugom, samo Njemu. „Bože, hvala ti ako ćeš mi dati bolesno dijete, hvala ti što mi toliko vjeruješ, što vjeruješ u mene da imam toliko snage i što vjeruješ da ja to mogu!“ I osjetih mir. Neopisivi mir, mir koji samo On može dati. Taj mir kao potvrda za sve, kao odgovor da će sve biti dobro, da on preuzima svu našu brigu. Njegova Riječ u našemu životu. Bez obzira na to kako će se sve završiti, osjetim olakšanje i sreću. Bogu hvala! Na idućem nas pregledu doktorica šalje u Zagreb, u ambulantu za rizične trudnoće.
Puni mira i vjere ulazimo u ambulantu gdje nas dočekuje još gora riječ i još lošiji nalazi. Djeteta nema, dijete je puno cisti i svega ostalog. I ponovo riječi: “ovo se mora pobaciti, pitanje je sekundi kad će beba umrijeti. Krvotok se usporio, kao i rad srca, nogice nisu razvijene, puno je cista i neformirano. Ovakav slučaj nema šanse da preživi, učinite si uslugu i abortirajte.“ Strašno!
Opet suze i sumnja, što sad kad svi tako kažu, mora da ima nešto u tome. Usprkos sumnji, žalosti i suzama, i dalje osjećam isti mir u srcu. Muž i ja potpisujemo da ostavljamo dijete na svoju odgovornost i odbijamo sva ponuđena testiranja. Suza suzu stiže, srce mi se kida na tisuće komadića. Tolika tuga i bol pri samoj pomisli koliko je malenih života tako prekinuto, koliko je duša slomljeno, koliko je ljubavi oduzeto.
Htjeli su ukrasti moju ljubav, moj djelić Gospodina u meni. Bože, hvala ti na svim dragim ljudima koje si mi dao, koje si mi stavio na put, koji su toliko devetnica izmolili, predavali Mise i postili. Posebno bih naglasila svoga muža koji je postio svaku srijedu i petak, što čini i danas. Koji su me držali na tvojoj stazi i kad sam bila na raskrižju. Hvala ti, Gospodine, što imam tako prekrasne ljude uz sebe. Hvala ti, Gospodine, što si moj put i istina i što živiš sa mnom, što tvoje srce kuca u mojoj obitelji. Hvala ti!
Riječ bijaše život. Par tjedana poslije, slušam riječi svoje liječnice: “Ne znam što bih vam rekla, ali bih vas ponovo poslala u Zagreb kod istoga liječnika, moj ultrazvuk nije neki, ali mi se čini da je dijete sasvim u redu. No odite vi ipak tamo!“ Bože, hvala ti.
I život bijaše svjetlo. Svjetlo vjere u meni se rasplamsalo. Dok sam sjedila u čekaonici u Zagrebu, osluškivala sam razgovor dviju budućih majki iliti jedne buduće i jedne jadne duše koja je mogla biti majka, koja ispovijeda svoju prekinutu trudnoću jer je dijete imalo Downov sindrom. Srce mi se para i molim u sebi Gospodina da se proslavi kroz ovaj pregled da liječnici vide kako nisu oni ti koji upravljaju životima.
I tako svjetlo ne može ugasiti tama. A niti izraz lica liječnika kojega je dotakla Božja ruka. Ležim na stolu i gledam taj sjaj u njegovim očima, zove sestre da vide. Slušam riječi: „da nisam vidio što sam vidio i ovo što sad vidim, ne bih vjerovao!“ Dijete savršeno zdravo.
On nas je stvorio od njega smo postali. Kako sama ljubav može ne činiti dobro? On je ljubav, sama čista ljubav, iskrena i nevina ljubav koja se daje iz dana u dan – za nas. Naš otac. Pa kako da otac ne želi svome djetešcu dobro? Ljubim te, Gospodine, jer si ti mene ljubio onoga dana kada si za mene umro na križu. Imenom si me zazvao, i ja sam tvoja.
Sada u rukama držim prekrasnoga zdravog dječačića Šimuna, koji je još i danas nepojmljivo čudo liječnicima – veličinom Gospodina Boga suprotstavljen svakoj znanosti.
Slava Gospodinu!