Hvaljen Isus i Marija!
Htjela bih s vama podijeliti svoje svjedočanstvo o tome kako je, nakon što sam čula za DUHOS, to utjecalo na odluke u ključnim trenucima moga života te o promjenama koje sada doživljavam.
U 3. razredu srednje škole bila sam na Nadbiskupijskom susretu mladih u Slavonskom Brodu na kojem su se predstavili razni zborovi i skupine. Međutim, mene se posebno dojmila predstava koju su izveli studenti, a pokazivala je kako u vrlo jednostavnim životnim situacijama, poput doručka ili oblačenja ujutro, prethodi mnogo truda na koji se mi ne obziremo i tako često smo nezahvalni. Budući da nisam čula predstavljanje prije toga, ostalo mi je nejasno što je to DUHOS, što studiraju ti studenti i kako to da imaju svoga kapelana. Kad sam se informirala preko interneta, bilo mi je izrazito drago što postoji takva skupina mladih ljudi, jedna živa zajednica koja svjedoči svoju vjeru i promiče prave kršćanske vrijednosti. Pogledala sam snimke vjeronauka na YouTube kanalu i bilo mi je posebno drago vidjeti tako puno mladih ljudi koji su okupljeni i slušaju što im Gospodin progovara.
U tim trenutcima bilo mi je žao što svoj studij tada nisam vidjela u Osijeku i bila sam čvrsta u toj odluci.
Tijekom srednje škole, moja je vjera bila usmjerena na čežnju za Bogom i rastom. Međutim, nisam sebe davala u to. Sve je bilo temeljeno na nekakvoj prolaznoj duhovnosti, često vezanoj za nekakve trenutačne doživljaje i osjećaje te odslušane propovijedi. U skladu s tim čežnjama, razmišljanjima i razgovorima, odlučila sam studirati teologiju u Đakovu i ta je odluka uistinu bila ozbiljna. Nekako sam mislila da će moja vjera izrasti u nešto ozbiljnije jer ću više naučiti ako budem studirala teologiju. Sad kad razmišljam o tom razdoblju, vidim da razlozi nisu bili ispravni. Moja je vjera bila tipično tradicionalna, bez pravih temelja. Ispovijedala sam uglavnom samo ono čega me nije bilo stid. Puno toga sam skrivala od sebe i Boga, a priprema je često trajala onih 10 minuta koliko je potrebno od kuće do crkve.
Kad sam bila u 4. razredu srednje škole u župi je bila smjena župnika. Sad kad razmišljam o tome, vidim da temelji za studiranje teologije nisu ni postojali, već su bili navezani na osobu župnika, njegove propovijedi i savjete. U svemu tome često nisam gledala Krista nego čovjeka. Župnikovim odlaskom, u meni se sve poljuljalo, a naročito odluka o studiju. Nakon puno razmišljanja i razgovora s drugim ljudima, došla mi je misao da možda ni ne trebam studirati teologiju i da me ona neće odvesti tamo gdje sam zamišljala – u rast vjere. Ta prva misao bila je najteža jer je moje srce bilo zatvoreno za bilo kakve promjene. Sve što nije bilo ustaljeno i unaprijed isplanirano uzrokovalo je strah. To je u konačnici uzrokovalo strah od donošenja bilo kakve druge ozbiljne odluke jer je postojala opasnost da se možda opet predomislim. I tako u krug.
Razmišljajući o matematici kao jedinome što mi se sviđa, nije bilo uopće razmišljanja o gradu. Osijek je bio jedina opcija, zbog vjeronauka i mladih. Vidjela sam to kao jednu pomoć i priliku za neku promjenu. Odlučila sam ići na vjeronauk sa stavom da će možda ipak biti nešto od toga i da će Gospodin sve nekako posložiti.
Prvi vjeronauk i klanjanje bili su posebni. Takva radost i zajedništvo u ispunjenoj crkvi u kojoj jednostavno ne možeš ne osjetiti Božju prisutnost. U razdoblju između prvog i drugog vjeronauka osjetila sam potrebu za pravom ispovijedi jer sve što je skrivano, dolazilo je na površinu. Međutim, ja sam i dalje sve to odgađala pronalazeći uvijek neke nove izgovore – nespremnost, stid ili nepotrebnost. Drugo je klanjanje bilo prekretnica jer se radilo o tome da ostavimo prošlost iza sebe i da se ne vraćamo stalno unazad. Meni je to bilo nekako neprihvatljivo jer sam osjećala tegobe zbog neispovjeđenih grijeha i odlučila sam se temeljito pripremiti i bez odgađanja otići na ispovijed. Ta ispovijed bila je uistinu posebna i to iz više razloga. Prvo, sam pristup i priprema bili su nešto novo i svetije, a kao drugo, osjetila sam posebnu milost Gospodinovog oprosta i ljubavi te same riječi utjehe ispovjednika. To je zaista bila jedna prekretnica i put u ispravnije shvaćanje vjere i potrage za Isusom. Dolazeći redovito na kateheze Čista desetka, izgrađujem prave temelje koji su mi nedostajali i to ne samo kroz sakrament pomirenja, koji je sada neka sasvim nova dimenzija i prilika za svakodnevni rast u krepostima,nego i u svakodnevnim razmišljanjima i situacijama te odnosu prema prošlosti.
Svaku katehezu trudim se pogledati u svjetlu svog života i uz Božju pomoć mijenjati ono što ne valja.
Htjela bih također posvjedočiti i o jednom događaju, a odnosi se na katehezu o petoj Božjoj zapovijedi kojom mi je Gospodin pokazao snagu svoga Duha. Moj stav bio je da o tome nemam što slušati jer, naravno, nisam nikoga ubila. Međutim, činjenica da svojim ignoriranjem, izostankom djelovanja te neimanja ljubavi zapravo ubijam drugoga, strašno me potresla. Osjetila sam snažan poticaj da razgovaram s bratom s kojim imam nešto neriješeno i kojeg ne ljubim onako kako trebam. Meni kao povučenoj osobi, to se činilo tako teškim, ali Bogu hvala, zaista je bilo plodonosno riješiti određene razmirice i zidove u našem odnosu.
Na kraju, ovim putem zahvaljujem Bogu i svima koje sam upoznala ovdje jer svojom radošću, primjerom i poukom obogaćuju sve ljude oko sebe te na taj način uprisutnjuju živoga Boga.
Anamarija