Mnogo sam razmišljao o tome! Pa oprostio sam svima koji su mi se zamjerili i osjetio sam olakšanje. Kao da je kamen pao s srca! Ali još uvijek me je nešto pritiskalo, kao da nešto fali, nije do kraja rečeno. Nešto što je još uvijek duboko u meni.
Nakon podosta molitve zapitao sam se: Bože, jesi li ti meni oprostio? Kako to da ja to ne osjetim u srcu? Što još fali? Što mi to promiče?
Dođe mi riječ u srce: “Jesi li ti tražio oprost od tih ljudi?” Kao da me grom pogodio! Nisam, jer nisam smatrao to važnim, mnogi bi trebali tražiti oprost od mene!
Nisam u potpunosti shvaćao te riječi, ali su mi ostale u srcu i onako, pomalo me bockale. Pa hajde, onda ću prvi ja tražiti oprost! Skupio sam snage, pomolio se za snagu i prave riječi. I napisao sam poruku.
Čim sam pritisnuo gumb “pošalji”, srce mi je poletjelo, došao je mir i radost! Ostao sam zbunjen jedno 30 minuta, pa zar je tako jednostavno, jedna poruka i nekoliko riječi i mir ti dođe? Zašto sam čekao toliko dugo s time?
“Dijete moje… Ja sam ti oprostio, i ti si oprostio, ali nisi mogao primiti dok se nisi ponizio i tražio oprost od drugih! Ja trebam ponizno srce, koje može primiti ono što mu želim dati.”
Plakao sam i bio sretan još satima!
Bog nas uvijek uči i oblikuje kroz lekcije. Treba nam hrabrosti ići tim putem i mnoge stvari će se kositi s našim mišljenjima i željama, ali On će biti uz nas da nas vodi – samo mu pružite ruke i uživajte!
Bog vas blagoslovio, predragi moji!