Koliko je važno oprostiti? Isplati li se uopće biti dobar na ovom svijetu? Svako malo slušamo o važnosti oprosta, važnosti ispravnog korištenja vremena i suosjećanja prema drugima. No, polazeći od sebe, uvijek sam mislila: „Ma, ima vremena, uostalom ja sam mlada, cijeli je život preda mnom, čemu brige?“ Eh, da mi je danas vratit vrijeme, samo na nekoliko minuta, samo da izreknem nekoliko rečenica…
Njoj bi danas bio rođendan. Zapravo, njoj je danas rođendan, samo tamo, na Nebu, u boljem društvu. Evo danas joj je drugi rođendan već tamo. A mene još uvijek jednako boli i još uvijek bih je željela vidjeti barem danas, barem danas je zagrliti i biti kraj nje. No, to je sada nemoguće, bit će jednog dana, nadam se.
Rodbinske veze i njihovo (ne)održavanje. Tako je sve počelo. Svi su zaposleni, nema nitko vremena za nikoga, a i kad ima, onda mu je samo do odmora i pet minuta mira. Sjećam se kad smo bile male djevojčice kako smo se igrale, naši roditelji su se posjećivali, išli smo jedni drugima na tih čarobnih i tako važnih sat vremena, kavu i kolače. Oni su sjedili na terasi, a mi smo se igrale u dvorištu loptom i došaptavale o nekim dječacima… Slika koje se sjetim svake godine na isti datum. A onda smo odrasle, posjeti su postali rjeđi, pa još rjeđi… Naposlijetku su se skratili na viđanje na vjenčanjima i pogrebima.
I to je bio naš zadnji susret, zapravo, moj susret s njenim beživotnim tijelom. Nestvarno, neprihvatljivo i nestvarno bolno. I evo danas razmišljam opet o tome, danas mi suza krene zbog jednog jedinog razloga: jer nisam provela više vremena s njom, jer nisam otišla, jer nisam zaboravila, jer sam mislila tko se na koga ljuti ili ne ljuti, tko ima vremena, hoće li biti pogodan trenutak…
Sve se u životu može popraviti, ali vrijeme se nikad ne može vratiti. Budi svjestan da izgubljeno vrijeme nikad nećeš vratiti. Ali nikada. Nemoj čekati, nemoj misliti da ima vremena. Oprosti, nazovi, posjeti, pošalji poruku, odvezi se do drugog grada, nazovi unatoč komentarima drugih, ispadni glup i naivan/naivna… Sve će to biti sitnica u odnosu na bol koju bi mogao osjetiti kad osoba zauvijek ode, jer ne znaš ni vremena ni časa… „Mjesto toga, budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!“ (Efežanima 4,32)
Shvati barem korizmu kao vrijeme praštanja, pročisti se duhovno, učini nešto konkretno, nešto što će ti dati snage da barem kažeš: „Pokušao sam, pokušala sam..“
Nataša