Krenut ću od sebe. Ljeto, društvo i izlasci. Nisam imala vremena za molitvu, misu i razgovor s Bogom. Međutim, je li to uistinu tako? Živjela sam za subotu – da izađem s društvom i zabavim se. Počela sam lagati i psovati. Moj život svodio se na probudim se, spremim, iziđem van, vratim se doma i legnem spavati. Može li se ovo uopće nazvati životom? Mislila sam da živim za prijatelje i zabavu. Bila bih tužna kad bih morala propustiti subotnji izlazak radi ručka kod bake. Uistinu bi se moglo reći da sam zaboravila na Boga, ali Bog nije zaboravio na mene.
Svako me jutro budio, bio je uz mene i štito me od nevolja. Problem je u tome što ja to nisam znala prepoznati. Jesam li molila? Ne, nisam molila. Mislila sam da mi molitva nije potrebna, da ja sama sebi dajem snagu, da crpim snagu iz svojih prijatelja koji su mi toliko bili zanimljivi. Sve do jednoga trenutka. Osjetila sam potrebu otići na misu. Sjela sam na klupu i osjetila potrebu da se ispovjedim. Ispovjedila sam se i pričestila. Na putu do kuće razmišljala sam o Bogu i o tome koliko mi je potreban u životu, koliko je on svima nama potreban. Krenula sam na Framu, upoznala mnoštvo mladih i vidjela kako slave Gospodina. Živimo u virtualnom svijetu gdje je nama mladima bitan lajk. Tako je bilo i sa mnom. Bila bih tužna i razočarana kad ne bih imala onoliko lajkova koliko sam si zamislila. Odlučila sam se na promjene u svom životu. Na promjene koje su moguće samo uz Božju snagu i volju. Izbrisala sam puno prijatelja s Facebooka i shvatila da internet nije život i izvor sreće. Počela sam moliti i razgovarati s Bogom. Da, to mi je nedostajalo u životu. Shvatila sam da mi zapravo nitko, osim Isusa, nije pravi prijatelj. On je jedini koji me neće izdati, jedini koji će me saslušati u svako doba dana i noći i jedini koji mi daje snagu i život. Molitva me pokrenula, molitva me smirivala i navodila na pravi put. Moleći, osjećala sam se zaštićeno i sigurno. Shvatila sam da je Bog put i istina. Prije nisam molila i kajem se zbog toga. Nisam znala smisao života, ali sada sam to shvatila. Iako imam samo 15 godina, mislim da sam doživjela veliku stvar – obraćenje. Obraćenje na pravi put. Nedavno sam čitala Evanđelje po Mateju koje kaže: „Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.“ Uistinu je tako. Problem je u tome što se mi mladi nekada razočaramo što nam Bog ne ostvari svaku želju i ne da sve što tražimo. Ali to trebamo tumačiti ovako: Bog ima bolji plan za mene, Bog mi je spremio putove kojima trebam hoditi, na meni je samo da to prepoznam. Molitva je za mene izvor snage, sreće i beskrajne i bezuvjetne ljubavi koju nam je Gospodin svaki dan spreman dati. Smatram da sam najbliža Isusu kada molim. Osjećam se sigurnije i sretnije otkad sam se odlučila na promjene u svome životu. Svakog dana čujemo neke uvrede od strane nekih ljudi, kako govore loše zbog naše vjere, ismijavaju nas. Kada se nađemo u takvoj situaciji, trebamo moliti da im Bog oprosti. Kada njima izmolimo oprost, Bog će i nama oprostiti. Sv. Grgur Veliki je rekao: „Sve molitve koje molimo za druge najviše su nama na korist.“
Na kraju ovog svjedočanstva htjela bih samo reći da nikada nije prerano niti prekasno da se obratimo. Svi smo mi Isusovi učenici i svi smo mi isti pred Božjim očima. Radost koju imam sada nemoguće je zadržati za sebe, stoga ju svojim osmjehom, mislima i djelima prenosim drugima. Pokušavam pokazati svojim vršnjacima da se ne trebaju sramiti vjere, odlazaka u crkvu, već da bi se trebali probuditi iz sna i krenuti za Isusom jer im samo on može podariti beskrajnu ljubav, sreću i vječni život.
„Vjera nije ugodan put. Tko ga nudi kao takvog, propast će. Ona postavlja najveći zahtjev čovjeku, jer ona ima visoko mišljenje o čovjeku.“ (don Bosco)
Lucija Šogorić