Farmaceutkinja sam i radim u ljekarni tek nekoliko mjeseci. Osjećam veliko ispunjenje u radu s ljudima te nastojim svojim znanjem i osobnošću pristupiti svakom čovjeku prema njegovim potrebama i trenutnim zdravstvenim tegobama. Kada mi pacijenti dolaze u ljekarnu, doživljavam ih kao cjelovite osobe sa svojom duhovnom, socijalnom i fizičkom dimenzijom te prije svega nastojim prepoznati osobu, a potom dijagnozu. Moje srce u radu s različitim ljudima, pa čak i onim najzahtjevnijim i najnezadovoljnijim pacijentima, doista je ispunjeno. Koliko god je to moguće, nastojim blagosloviti svaku osobu za koju osjetim da je potrebna blagoslova kada mi dolazi po savjet ili lijek. Ljudska srca doista su žedna blagoslova, a kao kršćanka osjećam se dužnom blagosloviti osobu za koju osjetim da je u potrebi. Iako sam tek nedavno krenula s ljekarničkim stažem, doista imam mnogo blagoslovljenih situacija o kojima bih mogla pričati. Međutim, s vama sam odlučila podijeliti jednu situaciju za koju sam duboko uvjerena da je bila prava Božja intervencija. Naime, sjećam se kako je već prvih dana otkako sam krenula raditi u ljekarnu ušao stariji gospodin. Po starijoj odjeći, načinu njegovog držanja i umornom izgledu moglo se zaključiti kako se nalazi u teškoj životnoj situaciji te kako mu trenutno zdravstveno stanje samo predstavlja dodatno opterećenje. Nakon izdavanja lijekova koji su mu bili potrebni za terapiju, gospodin je krenuo psovati, što me je iznenadilo i uzrujalo. Razmišljala sam kojim bih riječima mogla opomenuti ovog čovjeka, a da sam shvati koliko zlo čini sebi i drugima koji slušaju njegove psovke. Pribravši se, uputila sam par riječi ovom gospodinu. Pokušala sam zadržati mirnoću te sam ga mirnim riječima opomenula i skupila hrabrosti da ga pitam zašto uopće koristi takve riječi kada dolazi u ljekarnu. Gospodin je moje riječi mirno prihvatio te se pritom krenuo žaliti o teškoj obiteljskoj situaciji koja ga je snašla. Udovac je te živi sam, djeca su ga napustila, a bolest koja ga je snašla otežala mu je kretanje i način života na koji je dosad navikao. Njegova primanja doista su malena, a lijekovi koje plaća dodatan su mu trošak. Tvrdio mi je kako je ova situacija razlog njegovim psovkama. Nakon što sam poslušala njegovu priču, rekla sam mu kako mi je žao što prolazi kroz takvu situaciju, no bez obzira na stanje u kojem se nalazi ne bi smio psovati. Nisam znala kako mu pomoći shvatiti da psovkom zapravo onemogućuje Bogu da ga blagoslovi i tako se proslavi kroz ovu situaciju u kojoj se nalazi. Uputila sam mu samo par rečenica u kojima sam naglasila da ne bi smio psovati bez obzira na situaciju koja ga je snašla. Isto tako, spomenula sam mu kako bilo kakav savjet koji će mu biti potreban za zdravlje slobodno i bez ustručavanja potraži idući put kad se nađe u ljekarni i da ću mu vrlo rado objasniti kako i koje lijekove treba uzimati, s obzirom da je vrlo zaboravljiv i zabrinut u vezi zdravlja. Ovako je završio naš prvi susret i razgovor. Nakon tog susreta odlučila sam se kratko pomoliti za njega i blagoslovila sam ga kroz kratku molitvu. Taj isti gospodin krenuo je i dalje dolaziti u ljekarnu te bi nakon svakog izdavanja lijekova krenuo naš kratki razgovor. Gotovo svaki put trebala sam mu ispočetka objašnjavati razloge zbog kojih treba uzimati određene lijekove jer bi on svaki put to i pitao. Primijetila sam kako su razgovori doista potrebni i da mu moja briga za njegovo zdravlje pruža sigurnost i nadu. Osim razgovora o lijekovima, gospodin mi se često otvarao i pričao priče iz svog života te smo se par puta znali zajedno i nasmijati. Ono što je naše razgovore činilo zdravim i blagoslovljenim bila je činjenica da gospodin više nije psovao, a ja sam u sebi znala izmoliti Oče naš ili kratku molitvu kojom bi ga blagoslovila na odlasku. Ponekad sam, zbog gužve u ljekarni, samo izrekla riječi blagoslova ili zamolila Gospodina da blagoslovi njegov život. Nisam smatrala da činim puno za njega, zapravo, nakon svakog njegovog odlaska upitala sam se činim li dovoljno i ne bi li konačno trebala početi govoriti o Bogu koji bi dao puni smisao njegovom trpljenju i teškom životu. Uvijek sam se borila s mislima da ne činim možda dovoljno i da moje molitve trebaju biti češće i snažnije. Iznenadila sam se i doživjela izljev milosti i Božje prisutnosti na sam Badnjak kada je taj isti gospodin ušao u ljekarnu, nasmijan i raspoložen kao nikad prije te mi je prije nego što je uopće zatražio da mu izdam lijekove, izgovorio rečenicu koja je izazvala neopisivu radost u mojem srcu: „Ja se upravo vraćam s božićne ispovijedi i osjećam se neopisivo lakše!“ Odgovorila sam mu radosnim tonom: „Hvala Bogu! Drago mi je zbog Vas! Nastavite tako i dalje.“
Nakon iskustva s ovim čovjekom shvatila sam kako je jedino Bog zaslužan za obraćenja drugih i kako Mu naše molitve i vapaji za spas drugih osoba omogućuju da se još više zauzme za njih i da ih, u vremenu u kojem je On to zamislio, usmjeri na pravi put i dotakne njihova srca. Mi ljudi smo samo posrednici Božje milosti koja silovito želi doticati druge ljude kroz naše riječi i djelovanje. Mi doista možemo učiniti puno za osobe oko nas, ako u svemu surađujemo s Bogom koji najbolje poznaje srce svakog čovjeka.
„Ti naprotiv, kada moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“