Rekli su mi da napišem izvješće, no izvješća su dosadna. Uvijek se piše: toga dana ti ljudi su išli tamo i tamo, radili to i to. Nije da ih neću poslušati, napisat ću, ali na nekom papiru koji će se umetnuti u registrator plave boje, vjerojatno Fornaxov, gdje će čekati da ga izvade za godišnje izvješće.
Pokušat ću napisati ono što sam doživjela i ono što sam vidjela, ono što mi se urezalo u srce, zbog čega ne mogu ne moliti za njih. Kakav utisak mogu ostaviti, vjerojatno nisu ni svjesni. Poznati, slavni, političari koliko se god trudili ne znaju ostaviti takav utisak, barem ne na mene. Možda zato što nisu svoji ili se previše trude, možda govore neistinu, ne osuđujem nikoga, samo nagađam.
Bio je petak, spomendan sv. Nikole, biskupa, zaštitnika djece. Zahvaljujući uputama uljudnog gospodina na porti dolazimo pred zgradu KBC Osijek, Odjel za pedijatriju. Malo zbunjena ulazim s ostalim volonterima u odjel. Na ulazu se nalazi porta polijepljena šarenim cvjetićima, a likovi iz Disneyjevih crtanih filmova smješkaju se sa zidova. Na trećem katu u jednom uredu Krešu smo spremili u djeci najdražeg biskupa. Smijemo se jer Krešo ima crne obrve, umjetnu bijelu bradu i kosu. Štap omotan aluminijskom folijom izgleda kao pravi srebrni štap. Sv. Nikola izgledao je stvarno. Djeca su nas s roditeljima čekala u hodniku.
Sv. Nikola ih je upitao jesu li bili dobri, na što su djeca odgovorila da jesu te im je darovao pakete. Jedna se djevojčica uplašila, plakala je, no kada je dobila poklon, suza više nije bilo. Obišli smo ostale katove. Kada smo došli na drugi kat, sestre su nas pitale imamo li jabuku. Mala djevojčica Aneta ima dijabetes, te ne smije jesti slatkiše, a jabuke voli. Medicinska sestra iz hladnjaka vadi jabuku i daruje ju nama kako bi ju sv. Nikola (čitaj Krešo) darovao djevojčici jer smo mi u pakete stavili naranče. Obišli smo sve sobe, a kada smo trebali otići s toga kata, za nama dolazi sestra i kaže: „Iza zatvorenih vrata spavao je jedan dječak. Možete li se vratiti, njega smo zaboravili?“ Krešo i ja smo se vratili. Dječakova mama sjedila je pokraj kreveta. On je spavao. Probudila ga je. I znate što? Taj pogled ću pamtiti dugo. Kada je ugledao sv. Nikolu, toliko je bio iznenađen da je vjerojatno zaboravio gdje se nalazi. Nabacio je Kreši. Pokazao mu je svoj autić i alat koji je dobio od sv. Nikole (čitaj mama). Tada mi je bilo žao što se ne zadržavamo duže. Volonterima, kada idu negdje nekoga posjetiti ili raditi, je uvijek cilj da donesu osmijeh, radost i ljubav. Ne znam jesmo li im donijeli sve to. Možda smo nekom smetali u radu, medicinskoj sestri ili doktoru, ispričavam se ovim putem zbog toga. Nije nam to bila namjera. Hvala i sestri narančaste kovrčave kose koja nas je vodila kroz cijeli odjel.
Ono što želim reći na kraju, gledajući sestru kako nam daje jabuku da bi ju sv. Nikola darovao malenoj djevojčici, ili dok sam gledala sestru koja je pridržala sv. Nikoli štap (onaj omotan aluminijskom folijom) i smijala se samoj sebi jer je “promaknuta“, ili kada je ta ista sestra potrčala za nama da se vratimo dječaku koji je svojim oduševljenjem mene oduševio, je da sam shvatila da je to Božić. Osmijeh, dobro djelo, briga za bližnjega. Sve to sam doživjela 6. prosinca na odjelu za pedijatriju – Božić.