Ponekad nam odgovori na naša pitanja dođu iz potpuno neočekivanih izvora. Ovo je moja priča o tome kako sam došao do odgovora na važna pitanja koja su me tih dana mučila. Iako, ako ovo nazovem priča, može se pomisliti da je izmišljena kao brojne druge priče, ali nije. Sve ovdje napisano uistinu se dogodilo.
Stoga krenimo redom. Prvo treba objasniti pitanja koja su me tih dana mučila. Kako inače stanujem odvojeno od obitelji, za vikend sam bio kod kuće i saznao za probleme koji već duže vremena muče moju obitelj. O kakvim se problemima radi nije relevantno za ovu priču, dovoljno je samo reći kako nisu jednostavni problemi koji se mogu jednostavno riješiti. Vraćajući se nazad bio sam razočaran, pomalo ljut, osjećao sam se usamljen i napušten i pitao se: Pa gdje je taj Bog kad ga najviše trebaš? Nije li On taj koji govori dođite k meni svi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti? Nije li On taj koji obećava mir dušama našim? Pa gdje je On sad? Gdje je sad da me odmori? Gdje je sad kad ga trebam? Sjetio sam se i priča o stopama u pijesku. U teškim vremenima On je taj koji nas nosi. A gdje on sad da me nosi? Gdje je? Pitanja su to na koja tada nisam imao odgovor i to me pomalo i ljutilo. Uvijek sam vjerovao kako je Bog taj koji je uvijek uz mene i na kojeg se mogu osloniti. A gdje je sad?
Toga tjedna dobio sam poziv na kavu od brata. Zbog toga sam bio radostan jer je to značilo da ću se igrati sa nećakom. Nakon kave tako je i bilo, otišli smo u park i znate kako je to s djecom u parku, malo ljuljačka, malo vrtuljak, malo više tobogan. Trčanje i smijeh. Pa onda opet ljuljačka. I baš tu na tom mjestu dobio sam lekciju koju neću zaboraviti. Na najčudnijem mjestu od svih: pored ljuljačke i od osobe od koje sam to najmanje očekivao: nećaka koji ima tri godine. Kako se ljuljao na ljuljački, gledao je gore i pokazivao mi nešto. Prvo sam pomislio da pokazuje na šaraf koji škripi. Ovo? – upitao sam. Ne – bio je odgovor. Pa što onda?
Bogo. – odgovorio mi je. Učinilo mi se da sam dobro čuo, ali nisam bio siguran pa sam ponovo upito. Što? Isti je odgovor uslijedio:
Bogo. Tamo goje. Visoko.
Bogo? Tamo gore? – upitao sam začuđeno.
Da. Tamo goje. Čuva me.
Prošlo mi je kroz glavu da sam dobio odgovor koji sam tražio. Dobio sam odgovor na pitanje gdje je Bog kad ga najviše trebam. Tamo gore, čuva one koje najviše volim. Čuva sve nas.
Toga sam istog dana vraćajući se kući, kako i inače imam običaj, stavio slušalice u uši i slušao glazbu na YouTubeu, a sa strane mi je iskočio ponuđeni video pape Franje. U njemu papa Franjo govori o tome kako ga je jedno dijete upitalo vrlo teško pitanje jer djeca i jesu takva da nas iznenade s pitanjima na koje je teško dati odgovor. Upitao ga je dječak: Što je Bog radio prije nego što je stvorio svijet? Papa Franjo i sam je priznao kako mu je teško odgovoriti na to pitanje, ali je odgovorio:
Prije nego što je stvorio svijet, Bog je volio jer Bog jeste ljubav. Ta ljubav bila je toliko preplavljujuća i Bog ju je toliko puno imao da je stvorio svijet i nas kako bi podijelio tu ljubav s nama. Tako se toga dana posložilo sve da dobijem odgovor koji sam toliko trebao. Za nas koji vjerujemo znamo da je to bila volja Božja.
A i vi ako se ikad nađete u prilici da se pitate gdje je Bog sada kad ga trebam sjetite se ovoga: Gore je čuva nas i voli. Jer Bog jeste ljubav.