Dobro je kada ljubimo svojega bližnjega kao samoga sebe (Jak 2, 8). Ali, ako je ljubav prema sebi mjera ljubavi prema Drugome, nije li takva ljubav tek ustupak nesavršenosti naše naravi? Može li naše Ja biti mjera ljubavi prema bližnjemu? Ili je posrijedi tek minimalistička odredba iza koje leži logika reciprociteta tvrdoga srca?
Poslije Isusa sve postaje novo (Otkr 21, 5). Tako i starozavjetna odredba: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe (Lev 19, 18), ima novu, posljednju dopunu: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (Iv 13, 34). K tomu, novost nove Isusove ljubavne zapovijedi učenicima počiva na otkrivenoj Božjoj ljubavi koja je dana u njegovu Sinu. Nevidljivi izvor tropleta ljubavi otkriven je u Isusovu licu. Nova je mjera ljubavi njezina nemjerljivost, a ostvaruje se konkretnim, stvarnim i iskustvenim oponašanjem ljubavi onoga koji je nas ljubio Prvi (1 Iv, 4, 10). Prvotni je oblik svih naših učenja mimesis, imitatio. Imitatio Christi jedini je put kojim učenici slijede Učitelja, a može se ostvariti samo kroz jedinstvenu školu ljubavi, u ljubavnoj priči kojoj nema kraja.
R. P.