Uvijek me iznenadi bogatstvo sadržaja koje mi se prostire pred očima kadgod čitam Sveto Pismo. Najljepša su mi Lukina „Pisma Teofilu“; njegovo Evanđelje i Djela apostolska. Uzašašće Isusovo mi je prelijepo bogatstvo zbivanja. Isus se četrdeset dana živ ukazivao učenicima, a jednom, sv.Pavao piše Korinćanima, bilo ih je pet stotina kojima se ukazao, od kojih su neki još živi, a drugi usnuše.
Nikada nisam čula propovijed o ovom ukazanju. Zamišljam… Isus je neznano gdje, ali na nekom poznatom mjestu i dovoljno prostranom, pozvao(ukazujući se svakom pojedinom?) sve svoje prijatelje: učenike, one koje je ozdravio, i s kojima je osjećao ljepotu bliskosti i prijateljstva na „oproštajni domjenak“, prije svoga konačnog odlaska s ovoga svijeta. Sv.Pavao ne donosi nikakve detalje tog susreta, ali mislim da se Isus na topao, ljudski, opušten, način svojim uskrslim, božanskim, proslavljenim ljudskim licem htio zahvaliti za sve lijepo što je s njima doživio, što su imali povjerenja u njega, što su dio pobjedonosne, božanske, „ljubavne priče“ Boga i Čovjeka, prije nego se potpuno rastanu. Zanimljivo je da sv.Pavao napominje da su neki od njih „još živi“ i predmnijevam da su mu to oni i ispričali.Toliko je to iskustvo bilo lijepo i snažno. A njegovi apostioli? Pa njima je baš bilo odlično! Treba uočiti da Isus najljepše i najbitnije poruke i pouke daje uz objede: zajedništvo stola je puno „biblijskog šarma“ u kojem je puno lakše prihvatiti i razumjeti božanske istine, nego, recimo, u učionici. Navikli na njegovu novu prisutnot, kao da se ništa dramatično u međuvremenu nije dogodilo, pitaju ga:“Gospodine, a hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?“. Očito, ovaj im se život svidio i odgovarao: njihov je Učitelj nepobjediv, s njim su i njihovi životi ljepši, ugodniji i lakši, i lako mogu zamisliti i na nekom časnom mjestu u njegovu kraljevstu. Nije čudo da ih Isus, rekla bih s prijekorom, „spušta na zemlju“: „Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit čete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“. Naravno, ništa od njegova odgovorani su razumjeli! Spontano ga slijede na poznata mjesta: put na Maslinsku goru vodi pored Getsemanskog vrta, s vrha se vidi i Betanija, s druge strane gore, Jeruazlem je kao na dlanu…Njima taj put ne znači ništa posebno…Toliko su ga puta prošli s Isusom.
Volim razmatrati kako Isus polako, rekla bih s noge na nogu, s učenicima, uzlazi na Maslinsku goru. Lice mu blista, srce drhti od blaženstva i spokoja, zahvalnosti i mira, radosti i spoznaje . „Sve je dobro završilo! Moja neopisiva ljubav spram čovjeka i čovječanstva je pobijedila. Ona je sad neuništiva i konačna. Samnom uzlazi Ocu i čovjek. Svakom čovjeku sad je data šansa – nebo je otvoreno zauvijek za sve koji povjeruju da Otac nebeski ljubi čovjeka, i da iz te spoznaje i iskustva ljubavi živi.“ Dok prolaze pored Getsemanskog vrta, dok gleda Jeruzalem i ide prema vrhu, dok posljednji put svojim ljudskim očima gleda voljeni grad, voljenu zemlju, i svoje drage prijatelje, dok mislim na svoju Majku. Samo je malo vremena proveo na Zemlji, samo treptaj oka u odnosu na vječnost, a ipak, sve je eshatološki drugačije: u Nazaretu je začeto ljudsko dijete, u Betlehemu je rođen dječak, taj dječak je „i rastao u mudrosti“, veselio se, tugovao, volio svoju obitelj, svoje prijatelje, rodbinu, divio se ljiljanima u polju i gavranima koje hrani Otac Nebeski U tom dječaku, mladiću, mužu bila je i božanska narav. A sav taj život u isto vrijeme bio je i agonija, jer je bilo ljudskog odbacivanja, ruganja, poniženja, nerazumijevanja, da bi na kraju izgledalo sve uzalud i izgubljeno: Muka i Smrt bili su konačni. U Getsemankom je vrtu njegova ljudska narav u krvavom znoju izgovorila „Ali ne moja, nego Tvoja volja neka bude“ i tim pristankom, on je pristao i iskusio smrt, ali i uskrsnuće. Isus sad gleda i uživa plod te svoje odluke: Muka i Smrt su pobijeđeni, i On je živ – zauvijek!…Rekli bismo, prolazi mjestima svojih najtežih iskušenja, ispita i – sve ih je uspješno završio! Pobijedio je i napasti, i đavla, i grijeh i smrt i tako zaslužio čovjeku i čovječanstvu šansu za život vječni u Bogu, u savršenoj ljubavi i prihvaćenosti, miru i radosti, „gdje će Bog otrti svaku suzu i boli više neće biti“….Na vrhu Maslinske gore oprašta se s učenicima….Lice mu blista neopisivim nebeskim sjajem, radost se, rekla bih, „rukama može opipati“, još jedan val zahvalnosti, prihvaćenosti, ljubavi, dobrote, ljepote, neiskazive bliskosti i blaženstva razlijeva se iz njegova Srca u njihova srca, s njegova lica na njihova lica, (možda ih je svakog pojedino zagrlio). Iz Njegovih ruku na njihove ruke izlijevaju se rijeke blagoslova. Zatim ga malo, pomalo nestaje……u oblacima….Oni netremice, u očitom, „pozitivnom šoku“ gledaju, osjećaju, pokušavaju se snaći u ovom „trenu iskustva Neba“, i ne miču se! Anđeli su do sada naviještali: Isusovo začeće Mariji iz Nazareta, Njegovo rođenje pastirima u Betlehemu, Njegovo uskrsnuće ženama, a sad, konačno se ukazaše i njima:“Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo!“ Vrijedno je ovo uočiti: najveće misterije vjere Bog objavljuje po anđelima posve običnim, jednostavnim i teološki nepoučenim ljudima. Oni im vjeruju! I tako mijenjaju svijet – i s ove i s one strane vječnosti!
Nije čudio da su se apostoli po povratku s Maslinske gore vratili u u „gornju sobu“ u Jeruzalemu i tu, zajedno sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom, slijedeće dane proveli jednodušno postojani u molitvi…..Trebalo je sve proživljeno „posložiti“, proživjeti i osmisliti….Nisu znali za što! Isus ej obećao Duha Svetoga, ali što je to? A Duh Sveti se duhovito smiješka, kroz devet dana, pripremao ih je na spektakl i „vatromet“ na blagdan Pedesetnice ujutro. „Ljubav Božja za čovjeka rodila se u Božjem srcu, koji je poslao Isusa da ju objavi ljudima, a Isus je poslao Duha Svetoga. I tako je rođena Crkva, Mi smo Crkva koja je usred te ljubavne priče“ nedavno je rekao papa Franjo! Kako lijepo, poetično i ohrabrujuće za sve nas, jer mi smo Crkva!Koja s radošću – čeka Duhove!
Ana Penić