Još su mi u duši odjekivale riječi o. Areka koje je tijekom duhovne obnove ponavljao:“Budite Isusovi svjedoci na svojim fakultetima, na svim mjestima gdje se susrećete sa svojim vršnjacima, na ulicama, u obiteljima, među svojim prijateljima.“.
Još su mi odjekivale, molitve, krunica, koje su djevojke tijekom dva dana molile, pjesme koje su pjevale uz gitaru o. Areka u našoj kući, gdje su bile drage gošće. Bilo mi je drago vidjeti ih kako dolaze nasmijane, kako pažljivo slušaju razmatranja, kako rado i lijepo pjevaju, i kako ozbiljno shvaćaju priliku da se susretnu sa svojim Bogom bliskošću koja je u svakodnevnici teško ostvariva.
Nakon slavlja, kao i prošle godine, u nedjeljno jutro – tišina u kući bila raskošna, sunčana, blistala je „biblijskim šarmom“. Najprije sam zamijetila: evanđelisti nisu zabilježili ni jedno, jedino čudo koje je Isus napravio u svojoj obiteljskoj kući u Nazaretu da bi svojoj Majci, poočimu Josipu, pa i samome sebi olakšao svakodnevni život. Ali – uvijek je učinio čudo u kući u koju je pozvan kao gost: u Petrovoj kući je ozdravio njegovu punicu, na svadbi u Kani Galiljeskoj pretvorio je vodu u vino, u nekoj kući bilo je toliko svijeta da su oni koji su tražili čudo morali razgrnuti krov i spustiti svoga prijatelja da ga Isus ozdravi. Mi smo ga pozvali da se u našoj kući druži s mladim djevojakama, koje su razmatrale o svom poslanju i identitetu žene. Njihova sabranost, određena ozbiljnost i ustrajnost – bile su čudo! Umjesto „provoda“ vikendom do duboko u noć one su izabrale tišinu, sabranost i molitvu. Ovo jutro, nakon što su djevojke otišle duhom odmorne i obnovljene, predamnom je, dok sam „dovodila u red“ suđe, stolice, stolove i sve ono uobičajeno, bilo mirno, toplo jesensko jutro Galileje puno kolorita. Gledam u duhu…Sve jutarnje molitve su izmoljene, svi blagoslovi zazvani i sve molbe Bogu za sadašnji dan izrečene. Isus je završio bdijenje, razgovor sa svojim Ocem, gledanje ljepote Božjeg lica. Odmoran je. Lice mu odražava blaženstvo, nasmiješen je, sabran, stoji uz Genezaretsko jezero. Tu su jutra prekrasna, idilična, tu se čuje jutarnje „Pozdravljenje“ ptica, kukaca i leptira, vode jezera blago udaraju o obalu, a ribari vade svoje mreže i gledaju noćašnji ulov. Isus je zagledan u daljinu, i ugleda svoje učenike koji se približavaju lagana hoda, gotovo trčeći, radosni, uzbuđeni, s raznih strana, njih sedamdesetdvojica, i ushićeno, u dahu govore:“Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime“!(Lk 10, 17) Isus se smiješi i sluša ih… I On i oni se sjećaju kako su nedavno, dok je On bio s Jakovom, Ivanom i Petrom na Taboru, pokušali ozdraviti opsjednutog dječaka, i to javno, pred mnogima, ali su doživjeli ne samo poniženje, jer nisu uspjeli pomoći djetetu, nego i ruganje i ismijavanje… I tek kad se Isus vratio, On je oslobodio nesretno dijete od đavolske opsjednutosti, i, kaže sv.Luka, „Svi se zapanjiše zbog veličanstva Božjega“ (Lk 9, 43). A sad…kad ih je Isus sam poslao, kad su po dvojica njih odlazili, i u Njegovo Ime naviještali „Približilo vam se kraljevstvo Božje“ (Lk 10, 9) oni su sami liječili bolesnike, i na spomen Isusova Imena zlodusi su im se pokoravali..Tako im je sve bilo nevjerojatno i uspješno da od radosti i ponosa, ganutosti i čudesnosti, ne mogu prestati pričati, upadati jedan drugome u riječ, nadglasavati se….Isus ih gleda sa smiješkom, pušta da sve što im je u srcu i na duši kažu i govori:“Promatrah Sotonu kako poput munje pada s neba……Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego što su vam imena zapisana na nebesima.“(Lk 10, 18, 20).“ Tu se već okupilo mnogo svijeta…ribara…djece…
U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom:“Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin – doli Otac, niti itko zna tko je Otac doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi“( Lk 10, 21- 22).. Isus ponavlja ono što je Njegova Majka u istom Duhu zapjevala u svom „Veliča“, u kojem zahvaljuje što Bog uzdiže neznatne, a „zbacuje“ silne i umišljene.
Ovo je jedna od scena u Evanđeljima, koja zrači bliskošću, uspjehom, radošću i „pobjedničkim mentalitetom“. Osjeti se ljupkost, optimizam, zraka neba, opuštenosti i ozračja kraljevstva nebeskog, koje nam Isus priprema. Možda je Isus uzdigao ruke, možda je zapjevao, a i Sin je Davidov… “Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče:“Blago očima što vide što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli, i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!“ (Lk 10, 23-24).
Ozračje ovog susreta Isusa i Njegovih učenika, u Duhu Svetome koje je tako slično čudesnom izlijevanju radosti u istom Duhu mlade nazaretske Djevice u susretu s Elizabetom, osjetilo se tijekom vikenda u našoj kući…I završilo je pozivom o. Areka:“Budite Isusovi svjedoci!“ Ali, ne samo studenti, nego i profesori vjernici, te svi drugi koji na bilo koji način djeluju u javnosti pozvani su biti Isusovi svjedoci. Mjerila su posve jasna: biti malen, jednostavan zahvaćen Duhom i hrabar…i vjerovati da će sve ostalo učiniti Sin da proslavi Oca, i objavi ga našoj generaciji onako kako su Isusovi učenici činili – po njima je Isus čuda činio. I po nama će, sasvim sigurno, a prvo ej bio – prelijepi susret radosti i molitve u našoj kući. Samo poslušajmo srce – i budimo svjedoci!
Ana Penić