ŠUTJETI

Već nekoliko godina provodim odmor u jednoj kolibi uz more. Tu je sve tiho. U rano jutro svakoga dana s kopna na more puše jedva zamjetljiv vjetrić. Voda je glatka i mirna. Tada isplovim na pučinu, udaljim se šest-sedam kilometara, stavim vesla u čamac i ostanem oko sat vremena daleko od svega.

U tim jutarnjim satima čuje se samo tiho zapljuskivanje sitnih valova o bokove čamca. Ponekad naleti ptica, ponekad iskoči riba. Negdje u daljini brekće motor ribarskog čamca. I ništa više. Vidi se samo plavo nebo s nekoliko sivih tragova oblaka, obala i voda.

Ostati pola sata u toj tišini i slušati vrijedi više nego tjedan dana odmora. Ne raditi ništa nego osjećati prostor, letjeti za pticama, gledati za ribama i biti poput njih. Toga ćemo se kasnije sjetiti kad nadođe posao i kad nas pritisne žurba. I usred posla zatvorit ćemo oči i slušati tiho zapljuskivanje valova o čamac. Kad prestaje slušanje, nastaje buka i izvana i iznutra. Biti jedno sa svijetom i s ljudima može samo onaj koji sluša.

i tebe čekati.

Želim šutjeti

da bih razumio

što se događa u tvom svijetu.

Želim šutjeti

da bih bio blizu stvarî,

blizu tvojih stvorova,

i da bih mogao čuti njihov glas.

Želim šutjeti

da bih među mnogim glasovima

prepoznao tvoj.

« Dok su sve stvari

bile u dubokoj šutnji »,

– kaže Biblija –

« s božanskog prijestolja dođe

tvoja svemoćna riječ, Gospodine. »

Želim šutjeti

i diviti se

što ti za mene imaš riječî.

Gospodine, nisam dostojan

da dođeš k meni,

ali samo reci riječ

i ozdravit će duša moja.

Isuse, nado naša, ako nas pitaš kao što si pitao svojeg učenika
Petra: “Ljubiš li me?” – željeli bismo Ti odgovoriti: Isuse Kriste,
Ti znaš da te ljubim; možda ne kako bih želio, ali ljubim te.

—
m u s h i c a