Jedne pradavne zime, točnije 2. prosinca 1786. godine, tri osječke gradske četvrti: Gornji grad, Tvrđa i Donji grad ujedinili su se u jednu cjelinu.. Taj dan se danas slavi kao Dan grada Osijeka. Prije više od dva stoljeća Osijek je postao jedna urbana cjelina, a nedugo nakon toga – postao je slobodni kraljevski grad. Čitajući povijest svoga Grada doznala sam mnoge lijepe i dragocjene činjenice: ugledni Osječani, naravno iz plemićkih i građanskih obitelji svoju su djecu slali na studij u Beč, Budimpeštu, Pečuh, ili neki drugi (srednjo)europski sveučilišni grad, a stariji Osječani u svojim obiteljima imaju pretke koji su studirali u Beču, Grazu, ili Pragu, ili negdje drugdje u Europi. Vrlo je zanimljivo vidjeti kako su đakovački biskupi, a pogotovo rođeni Osječanin Josip Juraj Strossmayer, „stvarali“ buduće intelektualce. Kad bi uočili nekog bistrog, pametnog i sposobnog dječaka – u bilo kojoj župi, slali su ga u sjemenište i na studij u europske zemlje, na znamenita i kvalitetna sveučilišta, školovali ga ne očekujući da jednog dana postane nužno svećenici, nego – diplomat, ministar, kulturni i javni djelatnik. Bili su svjesni da je potrebno imati sposobne, poštene, obrazovane ljude pune samopouzdanja i sigurnosti na ključnim mjestima znanosti, kulture, gospodarstva i Crkve, koji će jednom voditi razna iznimno važna područja života svoga naroda – s potrebnom dozom osviještenosti i samopouzdanja, bez povijanja kičme pred nekim koji dolazi iz „jake“, „moćne“ i „utjecajne zemlje“. Bilo im je važno da ti mladi ljudi studiraju na stranim jezicima, da razvijaju svoj materinski jezik i kulturu svoga naroda, jer će u pravo vrijeme javnog angažmana, kao zrele i odgovorne osobe – susretati svoje vršnjake i poznanike iz sjemeništa i sa sveučilišta, pred kojim neće „padati u nesvjest“ od straha i kompleksa manje vrijednosti, bez obzira koliko su u tom trenutku moćni i važni na području u kojem djeluju, a u isto vrijeme, ti će hrvatski diplomati, ministri, slikari, književnici, pokazivati i afirmirati sve ljepote i bogatstva identiteta svoga naroda.
Osijek se zaista može ponositi i svojom poviješću, i svojim kozmopolitizmom, i svojom religijskom šarolikošću i suživotom koji je trajniji od svake političke, društvene i kulturne epohe, sve do sada! Mijenjali su se politički sustavi, cijela kraljevstva su bila i prošla, , mijenjali su se politički „krajobrazi“, mode, društvena i kulturna usmjerenja, ljudi su dolazili i odlazili, a ipak – nešto je tu stalno, nešto je postojano, a djeluje i danas, i živo je, i vrlo, vrlo živahno! To je – Katolička Crkva.
U povodu devetstote obljetnice prvog spomena imena Osijek (1096-1996). zagrebački „Vjesnik“(u međuvremenu ugasli) objavio je veliki intervju s dr.sc. Stjepanom Sršanom, povjesničarom. Kao najnapetiju priču on je pripovjedao o staroj Mursi, o vremenu osmanlijske okupacije i tijeku oslobođenja od Turaka, o trgovcima, o doseljenju drugih naroda na opustošena područja poslije konačne pobjede nad Turcima, o razvoju grada od ujedinjenja do danas. Toliko preobražaja, mijena, raznolikosti i obrata na ovako relativno malom prostora je tijekom povijesti bilo, da je nekako spontano slijedilo pitanje: Ima li išta u Osijeku, što je trajno u cjelokupnoj njegovoj povijesti?“.„Ima. To je Katolička Crkva“,odgovorio je. Nekada je, kao u doba Otomanske okupacije (1526-1687.) bila prisutna tek kao kap, tek kao kapanje, ali je i u tom vremenu Katolička Crkva bila prisutna u gradu. Nekada je to katoličko vjerničko stado bilo zaista vrlo, vrlo malo, ali sasvim pouzdano možemo reći da je u cjelokupnoj povijesti Osijeka tu bila prisutna Katolička Crkva i vjernici katolici..
S pravom se može reći da su u Osijeku tijekom cijele povijesti i sadašnjosti, a vjerujemo i u budućnosti stalni samo Drava, trava i Katolička Crkva!
A Katolička Crkva nikada nije mijenjala svoj nauk, a pogotovo nije mijenjala svoj nauk o braku! Mogu zamisliti koliko je bilo iskušenje vjernicima, kadkada do mučeništva, sačuvati svetost braka i obitelji tijekom teških vremena kad je Slavonija bila jedna od turskih provincija. Koliko je bilo teško oduprijeti se „duhu svijeta“ i privlačnosti dodvoravanja zemaljskim gopodarima, pogotovo kad su ovi bili sluge većih i moćnijih gospodara, bez obzira – dolazili oni s istoka ili zapada Europe, vidimo i danas. U svakom vremenu i „zadanim“životnim okolnostima tijekom cjelokupne povijesti Osijeka i Slavonije, vjernici su bili na različite načine iskušavani i bez sumnje – mnogi su mladići i djevojke griješili „uzduž i poprijeko“ što nam vrlo slikovito i živo pokazuje „Bečarac“, koji je postao i dio svjetske nematerijalne baštine. Bećarac se prenosio s koljena na koljeno posebno na svadbama, zaliven rakijom i vinom. Nisu ga stvarale današnje generacije mladih Slavonaca, nego njihovi prapradjedovi i praprabake tijekom proteklih stoljeća. Mnogi nam slavonski književnici o tom pišu, ne bez gorčine, žalosti i zabrinutosti, ali uvijek je bilo jasno ko’ sunce – vrlina je vrlina, moralna čistoća je čistoća, a grijeh je grijeh s kojim se netko lakše, a netko teže nosi! Jednom je, na pitanje zašto svjetska književnost donosi toliko djela u kojima je glavni pokretač radnje grijeh, a ne vrlina, poznati glumac je rekao:“Pa grijeh stvara dramu! On nosi naboj, napetost, donosi bol i ekspresiju različitih raspoloženja, što je vrlo zahvalno za scenu, a vrlina je dramski jednolična, dosadna i neatraktivna.“ Osobno, mislim da je vrlina, upravo kad je suočena s izazovom „sjaja i zavodljivosti grijeha“ oholosti, pohlepe i bludnosti dramatična do krajnjih granica izdržljivosti, do mučeništva, uvijek sjajan motiv za umjetničko izražavanje.
Ali nikada, tijekom višetisućljetne povijesti na ovim prostorima nikome nije palo napamet negirati grijeh, i reći da je dobro samo ono što ja kažem da je dobro, niti da je moralno i dobro, normalno i poželjno, ono što mi, ma kako nas malo bilo, kažemo da je moralno i dobro, što se sada na sve moguće načine sluša do zaglušenosti.
Naravno, dobro i zlo postoji samo tamo gdje imamo jasno definirani autoritet, mjerilo dobra da je dobro, a zla da je zlo. To je naš Bog! To je Isusova Crkva, to je Katolička Crkva. Jedina konstanta u Osijeku tijekom cijele povijesti, jedina, koja je proživjela i preživjela sve mijene i hirove povijesti, sve napade i zlostavljanja svojih vjernika, ali i svećenika i biskupa (u komunizmu, na primjer) i danas je napadana najviše zbog svoje tvrdoglavosti: njen nauk o čovjekovoj naravi, o vječnom životu, o praštanju, ili o braku, i danas je jednak kao u doba rimske Murse i cara Hadrijana nepoželjna, opasna, a vjernici koji joj žele biti vjerni i živjeti njen nauk puninom, i zaštiti svu djecu da imaju pravo na obitelj, po uzoru na Svetu Obitelj, opet je kao u prvim stoljećima, ovdje u vrijeme cara Hadrijana – nepoželjna , a vjernici su „primitivci“, „zatucani“, „fašistoidni“, „gamad“, i vjerojatno bi ih se gadno i bez samilosti kažnjavalo, kad bi bilo dopušteno..
Je li Osijek bio monolitno katolički tijekom cijele povijesti? Nije, naravno! Ali, rekla bih da mu je upravo katolicizam dao širinu u prihvaćanju različitih naroda, pa i varijacija u kršćanstvu, ali nikada nije bio bez Katoličke Crkve i katoličkih vjernika.
Ovogodišnji Dan grada bio je lijep: sv.misi u konkatedrali, koju je slavio mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, prisustvovali su gradonačelnik Ivica Vrkić, župan Vladimir Šišljagić, te članovi gradskog poglavarstva i drugi dužnosnici gradskih struktura. Bilo je vrlo lijepo i poslije mise na glavnom osječkom trgu Ante Starčevića, gdje je gradonačelnik svečano podigao službenu zastavu grada i pozdravio sve prisutne.
Ipak, još je ljepše bilo poslije, tijekom Vijesti HRT: tada smo saznali da je većina Osječana koja je izašla na referendum izabrala da se u Ustav Republike Hrvatske uvede formula da je brak zajednica jednog muškarca i jedne žene. Sjajno! Prekrasno! Osijek i Osječani pokazali su da je lijepo živjeti u gradu, šetati najljepšom šetnicom uz rijeku u Hrvatskoj, ali je najljepše spoznaja da i ova, naša generacija Osječana, bez obzira na vjersku, imovinsku, akademsku ili bilo koju drugu pripadnost ima povjerenja u Katoličku Crkvu i kršćanski, odnosno „Abrahamovski“nauk o obitelji…Tako i danas – pokazao je naš izbor – mi vjerujemo da i pored lijepog grada, u kojem živimo i dobrih ljudi s kojima živimo, s bogatstvom povijesti, imamo i bogatstvo budućnosti jer postoji nešto trajnije što zaslužuje naše puno povjerenje…Katolička Crkva i kršćanske vrijednosti koje nas sigurno vode kroz vrijeme, na drugu stranu sretna i radosne vječnosti.
Ana Penić