Riječ evanđelje ili “radosna vijest”, prije nego što je ušla u kršćanski pojmovnik, primjenjivala se na “novi svjetski poredak” uspostavljen vladavinom Cezara Augusta, za kojega se vjerovalo da je spasitelj “svijeta” kojemu će donijeti mir u uvesti ga u “zlatno doba”. Oni koji su u očima Augusta bili posljednji, u Isusovu će navještaju “radosne vijesti” biti prvi: siromasima se navješćuje Evanđelje. (Mt 11, 5)
Radosna se vijest Isusova, prema predlošku Izaijina proročanstva, čuje i vidi u djelima ozdravljenja: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju. Niz od manjeg k većem završava opomenom: blago onom tko se ne sablazni o mene. (Mt 11, 3-6)
Jasno nam je: Navještaj evanđelja, unatoč ozdraviteljskim činima, ne može izbjeći sablazan i protivljenje svijeta. Sablasno je, zazorno, upravo skandalozno u Isusovu “novom poretku” mjesto i važnost koja se pridaje rubnima, odbačenima, otpisanima: bolesnima, slijepima, hromima, gubavima, mrtvima, siromašnima.
Navještaj radosne vijesti ide u suprotnim smjeru, protiv svih “novih svjetskih poredaka” koji su s nevjerojatnom pravilnošću ustrojeni na osovini volje za moći. Prirodno je stoga da u njima, bez obzora u kojim se granicama zemaljskih carstava nalazili, Isusovi sljedbenici budu posljednji, rubni. Dramatičnost Isusova navještaja ne gubi na oštrini u našem “novom svjetskom poretku”. Blago onomu tko se danas ne sablazni o Isusa. Takav će biti veći i od Ivana Krstitelja.
Ružica Pšihistal