Fenomen unutrašnjega vremena prvi je otkrio sv. Augustin. U ljudskoj duši, koja je sjedište pamćenja, postoji samo sada i u tom sada sabire se sve prošlo, sve sadašnje i sve buduće. Ta spoznaja, međutim, nije Augustina oslobodila tereta vremena i on prepoznaje da kasni: “Jer, kasno sam te uzljubio Ljepoto”, ispovijeda se Bogu, očajan zbog svoje rastresenosti, “jer Ti si bio u meni, a ja izvan sebe” (Ispovijesti X, 27). Što je bliži sebi i izvoru ljubavi, to je snažnije iskustvo da kasni, uvijek iznova kasni i da nikakvo ubrzanje tu ne može pomoći. U trci s vremenom – upravo proporcionalno žurbi da ga dostigne – Augustin shvaća da nema vlast nad vremenom niti nad svojim životom i da mu u granicama živućega vremena ostaje tek žudjeti stići što bliže ili barem biti, uvijek biti “za petama” Onoga koji je nas ljubio Prvi (1 Iv 4, 10)
“Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću. Prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotaknuo si me, i ja gorim za mirom tvojim.” (Augustin, Ispovijesti, X, 27)
Ružica Pšihistal