„Nema ovozemne sreće koja se dade usporediti sa srećom kad nam se Bog razigra u širini srca, na livadama čistoće u kreposti, pod krovom dobrote, u intimnim salonima ljubavi. Tko ga nije osobno i duboko doživio, stvarno kušao kao sreću i vidio kao snagu, mora, ako je logičan. Sve to zajedno odbaciti kao varku, kao protunarav, kao bezumlje, kao životni promašaj. Nije dosta zanositi se apostolskim djelovanjem, radom za braću ljude, slobodom koja omogućuje razvoj osobe, potrebno je temeljito se razbaštiniti kao Franjo, krenuti kroz klance trpljenja u golu osamljenost duha i tijela, vjerovati nedostupno u svoju iluziju, živjeti božansku avanturu pa se tako probiti do izvora dobrote i ljubavi. Jer, dobrota i ljubav je sve, a to je zapravo Bog. Kd se jednom napijemo na tim izvorima, zaluđeni smo za vječnost. Čovjek ne može živjeti ni od ljubavi žene, ni braće, ni djece, ni od ljubavi zajednice, jer se sve to može pretvoriti u mutnu kaljužu, u zasute i presušne potoke. Ljudsko je srce šire od svemira, ispuniti ga može samo Božja ljubav. Sve je malo, što nije neizmjerno!
To je opravdanje i prividnost besmisla.“
Yves Ivonides:“Vječni zaljubljenik“
Ovaj ulomak iz knjige „Vječni zaljubljenik“, životopisa sv.Franje Asiškoga, pisane srcem, talentom i ljubavlju o.Ivona Ćuka, izabrala sam kao ilustraciju teme o kojoj želim govoriti: o ženi koja nije ni majka, ni supruga, ni redovnica, a ipak se osjeća radosnom, sretnom i ostvarenom, jer je osjetila „kako joj se Bog razigrao u širini srca, u intimnim salonima ljubavi.“ U svom prividnom besmislu neodređenosti – ni supruge, ni majke, ni redovnice, ona proživljava pustolovinu životu u darivanju sebe Bogu i ljudima, primajući ih kao „miljenike Božje“, kao one koje joj Bog daruje za braću, za sestre, prijatelje, djecu, suradnike…
Dakako, u svakom vremenu u europskoj civilizaciji susrećemo neudanu ženu. Neke od njih, kao sestre Bronte u engleskoj, i Emily Dickinson u američkoj književnosti, na primjer, stvorile su književna djela neprolazne vrijednosti: u hrvatskoj književnsoti i umjetnosti susrećemo ih također (Marija Jurić Zagorka, Anica Bošković, sestra Ruđera Boškovića, recimo). Ali, one nisu predmet ovog razmišljanja. Žena koja je, kako bi mogla „učiniti nešto lijepo za Boga“, kako je voljela reći Majka Terezija, ostala neudana „zbog kraljevstva nebeskoga“ , koja svoje bezženstvo, ali i svoje neredovništvo shvaća kao svoju karizmu i svoje poslanje, kao pravi izraz volje Božje u suvremenom svijetu, usuđujem se reći, znak je vremena i nadahnuće Duha Svetoga. Ona svoj život proživljava kao bogatstvo Crkve koju svojim životom želi ukorijeniti u ona društvena okružja koja su Crkvi nesklona, ili su joj nedostupna, te kao bogatstvo naroda u kojem živi, kojeg tjeskobe, muke, radosti i nade donosi Bogu i za ljude s kojima živi i koje doživljava kao Božji dar, traži Božji blagoslov.
Prva žena koja, po svjedočenju Evanđelja, živi djevičanski, „da muža ne pozna“, skrivena svakodnevnom odjećom i svakodnevnim životom bilo koje svoje vršnjakinje u malom Nazaretu jest Marija, Isusova Majka. I upravo ta Djevica, koja sebe naziva „službenicom Gospodnjom“ a u svom nadahnutom i proročkom „Veli ča“ „neznatnom službenicom koju će svi naraštaji zvati blaženom“ – uzorom je i nadahnućem, svakoj djevici, ženi koja sve s voje umne, tjelesne, emocionalne, organizatorske, stvarateljske sposobnosti, a posebice svoju duhovnost, ljubav i nježnost želi, u ime te Djevice i Njezina Sina, ponuditi svijetu u kojem živi i koji doživljava kao prostor i mogućnost svoga poslanja i svoga ostvarenja i izvan braka, ali i izvan redovničke zajednice… Marijin „Veliča“ postaje „Magna Charta“ ženi koja u mnogom kršćanskom narodu tijekom povijesti donosi ženstvenost Crkve: dobrotu, nježnost, brižnost, strpljivost, širinu prihvaćenosti, blagost i neizmjernu ljubav svoga djevičanskog materinstva. (Zanimljivo je primjetiti da žene nisu prouzročile ni jedan raskol u Crkvi).
Ta nazaretska Djevica, Isusova Majka, postala je najvjernijom i najopjevanijom supatnicom i suputnicom hrvatskog naroda tijekom njegova tisućugodišnjeg života na ovim prelijepim prostorima. Posebno je to bila hrvatskoj ženi, koja je, nažalost, bila patnica i kao majka, i kao sestra, i kao supruga, i kao udovica…I naš naraštaj, evo, proživljava biblijsko iskustvo u bolima Isusove Majke: progonstvo, smrt svoga supruga, sina, brata, i danas ona u Gospi nalazi snagu za život koji joj je sudbinom. Marija, kakvu nam opisujue Sveto Pismo – od Nazareta, Betlehema i Kalvarije, do silaska Duha Svetoga – trajno je nadahnuće tisućama žena koje su tijekom posljednjih godina svoje materinstvo, sestrinstvo, ili udovištvo zaodjenule crninom. Usuđujem se reći da je danas upravo hrvatska žena-patnica proročki znak svom narodu, ali i svijetu u kojem živimo, a koji je svojom sebičnošću, ohološću i ravnodušnošću prouzročio tragediju našega naroda koji svoje ranjene, mrtve i nestale broji na desetke tisuća – od najmlađih do najstarijih.
Jedno takvo iskustvo – neudane žene koju možemo razumjeti kao „prepoznatljivu ženu iz naroda“ – svjedočanstvo je kako je Gospa i njezin Sin izvor i nadahnuće veličine male žene u velikim i odsutnim trenutcima. PAVICA ŠOMOLJANSKI bila je dvadeset i pet godina marljiva, pobožna i samozatajna kućanica svećenika IVE BURIKA. Domovinski rat zatekao ju je u Bapskoj, u istočnoj Slavoniji. Znamo kako je dramatično tragično i u tom dijelu Hrvatsko bilo. Mjesecima u potpunom okruženju, s danonoćnim granatiranjem i oružanim prepadima, Pavica je sve primala iz Božje ruke. A kad su četnici ubili u Tovarniku župnika Ivu Burika, njoj su upravo vjera i pouzdanje u pomoć Isusove Majke pomogli da zadrži svoje ljudsko i žensko dostojanstvo. Nije se bojala ni smri, ni poniženja. Na prijetnju:„ Babo, vadi bombe koje držiš ispod tih svojih širokih sukanja, i reci – tko ti je ovo slici, da i njega nađemo i ubijemo.!“ Ona je dogovorila:“Nemam nikakvih bombi, ni pod svojom širokom šokačkom suknjom, niti igdje u kući. Ako hoćete, ubijte me, ali do „ovoga na slici“ ne možete doći! To je Sveti Otac, u Rimu, i On je poglavar moje Crkve…Kad ste ubili velečasnog, (Ivu Burika) možete ubiti i mene“…Nisu je ubili. Ona danas živi u Domu sv.Vinka u Osijeku, gdje svaki dan moli za obraćenje naroda koji nam je toliko zla nanio, a koji je nju učinio prognanicom i beskućnikom. Ona ne mrzi, nego moli. Posebno za obraćenje najvećih i najtvdokornijih grješnika – ma gdje bili!
Zanimljivo je da se „jake žene“, koji žele Bogu služiti u djevičanstvu, ali u svijetu – na takav život odlučuju u posebno teškim vremenima: u vrijeme rata ili neposredno nakon rata. Tako je i Chiara Lubich, osnivateljica velebnog „Marijina djela“ koje je danas rašireno na svim kontinentima, svoje poslanje prepoznala u danima II. svjetskog rata, kad je shvatila da će, živjeći u svijetu, imati više prilike i prostora za pravi evanđeoski život u svom vremenu i s ljudima željnih Boga, nego ako ode u neki samostan.
I žena Hrvatica posebno prepoznaje teška vremena kao svoj poziv i izazov da u svijetu živi vjerno „trima ljubavima svoga naroda: „Isusu, Gospi i sv. Ocu“, kako kaže kardinal Kuharić.
Jedan takav život, sav proživljen kao „život majke, čuvarice života i povijesti svoga naroda“ po uzoru – Blaženu Djevicu Mariju, proživjela je i proživljava ELIZABETA KULUNDŽIĆ iz Osijeka. Njezin životni program bio je upravo Marijin: „Evo službenice Gospodnje!“ Kao malda djevojka, u svojoj dvadeset i šestoj godini, neposredno nakon II. jetskog rata dolazi u Osijek i zapošljava se u ejdnoj privrednoj ustanovi. Sve vrijeme nakon rada provodi u molitvi i razmatranju. Da se pdosjetimo – godine su to tjeskobne, početak „olovnih vremena“ i nove tragedije hrvatskog naroda: Katolička Crkva proglašena je „klerofašističkom“, sve su katoličke škole zatvorene, mnogi svećenici su po zatvorima, a mladi u školama sustavno su i nasilno odgajani u borbenom bezboštvu. O katoličkim knjigama ili tisku nema ni govora. Upravo u to vrijeme i i te prilike gospođa Kulundžić prepozanje kao svoj zadatak, svoje zavnje i svoje poslanje: ostati u sviejtu, zadržati svoje radno mjesto i potpuno se posvetiti odgoju mladih djevojaka u duhu katoličke Crkve. Djevojakam koje susreće u Crkvi, uz svakodnevnu pogibelj da bude optužena za „antidržavno djelovanje“, govori o Bogu, posuđuje im knjigu „Nasljeduj Krista“ (jer drugih knjiga i nema, ili su vrlo rijetke, pa ih se čuva kao dragocjenost) potiče ih na molitvu i vjernost Crkvi, bez obzira na žrtve koje ta vjernost zahtijeva. Ona tako u srednjoškolkama odgaja duh molitve i vjernost Crkvi i svome narodu, a one ga proživljavaju i dalje, u novom naraštaju – kao majke brojnih obitelji ili kao redovnice. Neke su od tih djevojaka uronjene u molitvu i razmatranje, prepozanle Božji poziv da postanu redovnice. Postajale su orguljašice, katehistice, sakristanke…Duhovno majčinstvo te „jake žene“ tako je umnožavamo brojem i različitošću zvanja, ali u istoj vjernosti Bogu i Crkvi po Marijinu uzoru.
Početkom šezdesetih godina „teta Elza“, kako je njezine duhovne kćeri zovu, počinje dugogodišnju plodnu suradnju s kapucinom o. DONATOM KRANJČECOM, koji u Serafskoj gimnaziji koji je u Serafskoj gimnaziji u Osijeku profesor matematike i odgajatelj klerika.. Franjevački duh jednostavnosti i Marijin stav „neznatnosti“ privlači u tu crkvu mlade ljude, koji u Osijek dolaze ne samo u srednje škole, već tu u sve većem broju i studiraju. „Teta Elza“ i o.Donat organiziraju duhove vježbe svjesni da su one buduće intelektualke, majke i supruge, a samo duboko proživljena vjera dobar je temelj za izgradnju supružništva i materinstva onih djevojaka koje će postati srce svoje obitelji. I sad ima onih koje osjećaju da ih privlači duhovno zvanje i život u posvećenom djevičanstvu. Ali te djevojke ne žele napustiti novo polje apostolskog djelovanja među svojim prijateljima na fakultetima i u srednjim školama. I ne odlaze u samostan, već svoje živote žele osmisliti potpunim predanjem, „u slobodi djece Božje“ u svijetu. Vrijeme je to nakon II. Vatikanskog sabora, kad i u Crkvi i u svijetu dolazi do velikih promjena. Mladići i djevojke sve više su pod utjecajem konzumerizma, pop i rock kulture mladih sa Zapada s jedne strane, a s druge strane komunistički i ateistički pritisak postaje istančaniji,lukaviji, „humaniji“, ali jednako pogibeljan kao u godinama neposredno nakon II. svjetskog rata.
U takvim društvenim i crkvenim okolnostima „teta Elza“ i o.Donat s nekoliko djevojaka stvaraju duhovnu obitelj koju nazivaju „Obitelj Malih Marija“ koja je osnoavna 1969. a blagoslov i dozvolu đakovačlpg i srijemskog biksupa mons.Ćirila Kosa, dobila je 1975. Te djevojke, premda su bile u ranim dvadesetim godinama, željele su služiti Crkvi na nov način: biti Crkva tamo gdje svećenik i redovnica nisu mogli doći: u škole, na fakultete, u tvornice, u bolnice. I za to se se poslanje pripremale marljivim i ozbiljnim učenjem, ali i sabranom molitvom, svjesne da u svakom trenutku mogu biti osumnjičene kao „rušiteljice socijalističkog poretka u društvu“. To dolazi do izražaja posebice nakon dramatičnih događaja i gušenja „hrvatskog proljeća“ 1971. kad je život koje su izabrale bio nenadoknadiv u životu Crkve. Njihova zakonita, nenametljiva, neprepoznatljiva nazočnost u sredinama koje su posebno važne – škole i vodeća radna mjesta, značila je – biti u mogućnosti svom narodu, a posebno onima koji su bili najugroženiji (studenti, srednjoškolci, radnici) svjedočiti nadu i vjeru u Boga „koji jedini spašava“.Svojim djevičasnkim životom željele su pokazati „kako je lijep čist naraštaj“. Njihov je životni program Gospin „Veliča…“ i poslije – pobudnica Pape Pavla VI „Marialis Cultus“
Takav život neznatnosti, nezamjetljivosti, nesigurnosti (raditi u školi i ići svaki dan an misu do 1990. bilo je svakodnevno „koketiranje“ s otkazom) bez dubokog duhovnog života i prihvaćanja boli – jednostavno je nemoguće.
Nositi Boga svom narodu u djevičanstvu koje nije „označeno“ i zaštićeno odjećom, proročka je uloga koja uključuje razočaranja, prezir, osamljenost, odbačenost, „jer učenik nije veći od svoga Učitelja“, a Učitelj i Njegova Majka bili su i prezreni, i i izrugani, i upravo su svojom patnjom ispunili volju Božju za dobrobit svih ljudi. Proživljavati u svijetu djevičansku ljubav znači „ljubiti do boli“, kako je govorila Majka Terezija. To znači – prihvatiti bol kao svoju najintimniju bit, kojom postajemo slični Mariji u progonstvu Egipta, u nesigurnosti života, u sudjelovanju u žrtvi svoga Sina. Upravo takav život, izvan braka, ali i izvan sigurnosti samostana, gdjekad je jednak životu redovnice koja se potpuno povukla iz svijeta u kontemplativni red. Ali – upravo zato je i jednako lijep, i plodan, i bogat u svom darivanju i svom prihvaćanju drugoga kao dara. Živjeti s mnogima, a ne vezati se ni za koga, voljeti svakoga Božjom ljubavlju, znači voljeti njegovu dušu koja je ista i u djetetu, i u starcu, i u bolesniku, i u prognaniku, i u mladiću, i u svakom suradniku. Živjeti djevičanski i ljubiti sve, znači „raširiti ruke i nikada ih više ne spojiti, kako bismo izbjegli u zagrljaj primiti samo jednu osobu.“ – kako je rekao brat Roger iz Taizea. Živjeti u svijetu i imati raširene ruke za sve, i slobodno srce za Boga – znači držati raširene ruke u obliku križa, kojeg i s jedne i s druge strane drže Isus i Marija,hrabreći tako krhke ljudske odluke. Život proživljen u „potpunoj ogoljenosti“ u nesebičnosti i nenavezanosti prihvaćanja sebe kao dara drugima i drugoga kao dara Božjega jest i život suotkupljenja, i život pokore za grijehe braće i svoga naroda. Jer – budimo iskreni: za grijehe nečednosti života naših mladića i djevojaka, za grijehe sebičnosti u braku i izvan braka, za tolike pobačaje, naprimjer, potrebno je Bogu dati zadovoljštinu. Žena koja se svjesno, unaprijed, odriče materinstva iz ljubavi prema Bogu, u potpunosti razumije njegovu ljepotu i dar. I zato duboko i bolno proživljava svako podcjenjivanje i prezir ovoga dara, kojega se ni sam Sin Božji nije htio lišiti. Isus je uza se htio imati majku…Majčinstvo, bilo tjelesno, bilo duhovno, zato je bitna dimenzija žene, a kod žena koje živi djevičasnki u svijetu zbog kraljevstva nebeskoga“– duhovno je majčinstvo nenadoknadivo.
To prizanje i svijet, to osjeća i svaki čovjek dobre volje. Tako je danas najomiljenija žena jedna starica, kkoja nije ni lijepa, ni mlada, ni vrhunska umjetnica, ni znanstvenica, nego u sari najsromašnije indijske žene zaogrnuta djevica, koja je majka mnogih najmanjih i najodbačenijih – Majka Terezija. I Predsjednik SAD-a, Bill Clinton, i Ivo Pogorelić, i američki tjednik „TIME“ priznaju joj neiskazivu privlačnost i milinu. A ova je žena napustila sigurnost samostana, da bi se sama, samcata, s krunicom u ruci, uputila k najsiromašnijima u Kalkuti, a danas je majka nebrojenog mnoštva koji ju jednostavno zovu – „majka“.
(Majka Terezija je umrla 1997. a 2003. godine Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom. Danas su oboje blaženici Katoličke Crkve, a za Chiaru Lubich, koja je umrla 2008. Svetoj Stolici su predani dokumenti za proglašenje blaženom. Gospođa Elizabeta Kulundžić umrla je 2012.)
Na ovim se ženama ispunjava i drugi dio Marijian „Veliča…“:“Blaženom će me zvati svi naraštaji“ kao blagoslov njihove odluke biti „neznatna službenica Gospodnja“.
Život Isusa, Marije i Josipa u obiteljskom domu u Nazaretu najpoetičnije pokazuje kako Bog nadopunjuje i isprepliće djevičanstvo i obitelj, i tako obogaćuje misterij svoga prisustva među ljudima u objema ovim dimenzijama života. Tako u dobroj, skladnoj i brojnoj obitelji Maritan u Francuskoj (XIXst.) raste djevojčica koja će psotati omiljena svetica „koja s neba baca ruže“, sv.Maloj Tereziji, miljenica i zagovornica pape Franje, od mladosti, a uz djevičanske muževe i žene rastu svete i plodne obitelji. Tako je brojna obitelj Brajša živjela u prijateljstvu s Ivanom Merzom. (Prilikom svoga posjeta Banja Luci, 2007. godine papa Ivan Pavao II. proglasioje Ivana Merza blaženim.)
Hrvatska se danas nalazi u trenutku „Blaženstva na Gori“, kad među sobom imamo mnoštvo patnika: prognanika, siročadi, udovica i nadasve mladića i djevojaka kojima prijeti sedmeroglavi zmaj, biblijska zmija „koja gleda koga da proždre“: droga, alkohol, nezaposlenost, „moralna labavost“, beznađe… Svi oni Božji su dar ženama koje vole Božjom ljubavlju i koje im u Ime Božje žele donijeti ono najljepše što imaju: svoju dobrotu, svoju brigu, svoje vrijeme i svoju ljubav, svoju radost i optimizam….čistim srcem, čiste duše – djevičanskom brigom Isusove Majke.
A kako je ova ljubav lijepa, govori nam i „Pjesma nad pjesmama“
„Ja pripadam dragome svome,
Dragi moj pripada meni,
On pase među ljiljanima“.
Ana Penić
(Prema predavanju koje je održano na seminaru u Neumu „Žena, čuvarica života i povijesti“ 1995.)