Sa sjetom, ganuta, proslavljam i zahvaljujem Bogu za današnji dan: sjećanje na međunarodno priznanje Republike Hrvatske od zemalja tadašnje Europske Zajednice, 15. siječnja 1992., te priznanje hrvatske države koju je dva dana prije svih drugih zemalja priznao Vatikan, a dan ranije Republika Njemačka. Taj iznimni događaj i vrijeme ponosa, radosti, optimizma i zajedništva, moramo i danas, u svojiim obiteljima, sredinama i svagdje gdje nam je dostupno, ponovno s ljubavlju obnavljati i graditi, makar izgledalo da je to svaki put i u svakom naraštaju sve teže. O tome je li nam ili nije teže – ne postoji istovjetan stav, a zajedništvo je upravo ono što nam je tada bilo najljepše i po čemu smo bili prepoznatljivi: odluka i ustrajnost, dostojanstvo i neiscrpni optimizam – pobijedit ćemo i JNA i sve paravojne srpske „vojske“ i stvoriti slobodnu Hrvatsku – uz Gospin zagovor i Božju pomoć. I stvorili smo….A što je od naše lijepe domovine u međuvremenu postalo – moja je, naša je velika tuga, tjeskoba i zabrinutost…Tada smo imali nadu – danas imamo beznađe, tada smo imali snove – danas imamo noćnu moru; tada smo imali djecu koju smo, da bismo ih sačuvali od srpskih projektila i sa zemlje i iz zraka, s majkama ili učiteljicama slali u zapadnoeuropske zemlje; danas tadašnja djeca, mladi, zreli ljudi, obrazovani, i željni dostojanstvenog života u svojoj domovini, lijepoj i slobodnoj, koju žele graditi i izgraditi po mjeri svoga srca, domoljublja, znanja i kreativnosti sami odlaze u te iste zemlje, ili još udaljenije, na druge kontinente. Često – zauvijek! Voljom političara, koji ili ne znaju , ili ne žele prepoznati svu ljepotu i dobrotu svojih mladih i obrazovanih građana, u prelijepoj zemlji, oni najbolji – napuštaju Hrvatsku. Često s istom tugom i gorčinom i nostalgijom s kojom su je, dok nije bila ni priznata, ni samostalna država, napuštali njihovi djedovi i bake, očevi i majke. To je moja, to je naša tuga, ali i ispit savjesti onih kojima je narod povjerio upravljanje državom! Poznati hrvatski teolog i pjesnik Ivan Golub jednom je napisao: “Bog je čovjeka stvorio od zemlje, ali od zemlje na kojoj je rođen.“ Meni je to prelijepa istina pjesnički izrečena, koje su raseljeni Hrvati i u trećoj, četvrtoj, i svakoj novoj generaciji, svjesni. Vrlo je znakovito da su, recimo, u cjelokupnom buđenju Hrvata, vjernika laika, koji su prošle godine zaista pokrenuli Hrvatsku upravo ti, Hrvati iz dijaspore, koji su rođeni na različitim kontinentima, ali s istim, prepoznatljivim identitetom: Hrvati su i katolici. Stjepo Bartulica, don Damir Stojić i Vice Batarelo dolaze iz SAD-a, Kanade i Australije, a ipak, Hrvatsku doživljavaju kao svoju domovinu i živeći ovdje – žele joj pomoći da kao slobodna, ponosna, stabilna država i gospodarski i kulturno zaživi puninom slobode i radosti, koju su doživjeli u svojim obiteljima, u kojima su takvu Hrvatsku – zajedno sanjali. Dragi don Damire, draga gospodo Bartulica i Batarelo, hvala vam! Ohrabrujete nas i potičete nas na svako dobro, vjerujte!
Vera Svoboda je nezaobilazno ime hrvatske kulture. Po cijelom svijetu je među raseljene Hrvate raznosila domoljublje, rodoljublje, radost, ljepotu i bogatstvo hrvatskog identiteta po narodnoj, starogradskoj, domoljubnoj i duhovnoj hrvatskoj pjesmi.
U svoju rodnu župu, Preslavnog Imena Marijina u Osijeku, došla je uoči Božića 2013.. Svojim svjedočenjem željela je doprinijeti proslavi 300. obljetnice crkve u kojoj je krštena, župi svoga sretnog djetinjstva i mladosti dati i osobni „ duhovni zapis“. Susret vjernika s pjevačicom bio je susret s jednom lijepom i poetičnom etapom života i postojanja naše generacije u tristogodišnjem hodu k vječnosti vjernika župe, i lijepe barokne donjogradske crkve, jednom od umjetničkih dragulja Osijeka. Vera Svoboda je rođena na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 1936. u ovoj župi, i nekoliko dana kasnije tu je i krštena. Gospa je tako postala njezina suputnica kroz sav život.
Gospođa Svoboda sa sjetom, ljubavlju i s ponosom pričala je o svom djetinjstvu, koje je ovdje provela kao većina njezine generacije – skromno i radosno. Oduvijek je lijepo pjevala i u crkvi je češće bila na koru, nego dolje, među vjernicima. U dječjem kazalištu počela je pjevati kao djevojčica. Tu ju je zamijetio je Julije Njikoš, njen budući suprug…U Osijeku počinje njen „kulturni hod svijetom“- predstavljajući hrvatsku domoljubnu, narodnu, slavonsku, starogradsku, duhovnu glazbenu i kulturnu baštinu, na svim kontinentima među raseljenim Hrvatima. Svagdje i uvijek je nailazila ne samo na divan prijem i radost iseljenih Hrvata, nego je dobivala i priznanja i divljenja bogatstvu hrvatskog kulturnog i vjerničkog, katoličkog identiteta…Njezin muž, Julije Njikoš bio je i veleposlanik Hrvatske pri UNESCO-u za folkloristiku, tako da je imao priliku cijelom svijetu pokazati sv raskoš, raznolikost, ljepotu, sjetu i čežnju, dobrotu i neiscrpnu radost u bitnom, kršćanskom, katoličkom identitetu hrvatskog naroda i kulture na hrvatskom tlu. .
I ovu priliku je Vera Svoboda iskoristila da među svojim Donjograđanima otpjeva nekoliko poznatih hrvatskih i stranih božićnih, pjesama, te pjesmama o Osijeku, starogradskih i domoljubnih pjesama, a završila je sjećanjima na zimu 1991./1992, godinu kad je s ostalim hrvatskim pjevačima pjevala na europskim trgovima – i na taj način svjedočila o tragičnoj stvarnosti u tadašnjoj Hrvatskoj, ali i vjeru u slobodnu i sretnu buduću hrvatsku državu. Tako je u Sttutgartu pjevala na trgu pred brojnim hrvatskim radnicima koji su sa suzama u očima pjevali s njom.:“
„Jedna je Hrvatska,
Samo je jedan dom,
Jedno je plavo more,
Uvijek u srcu mom.“
Naravno, i sada su svi prisutni s njom pjevali pjesme kojima je pronijela Hrvatsku i Hrvate po svijetu, ali pjevanje “Jedna je Hrvatska“bilo je malo teže. Sve su oči bile zamagljene suzama. Ovi ljudi još se sjećaju predbožićnog i božićnog vremena 1991./1992. godine provedenog u podrumima, u strahu i molitvama, ali sa sviješću da „jedna je Hrvatska, i samo jedan dom“ i jedina moguća budućnost, samo s Blaženom Djevicom Marijom i njenim Sinom, Isusom.
Osobno, 15. siječnja 1992. proslavila sam međunarodno proznanje Hrvatske u Austriji, mjestašcu Pressbaum, gdje su naši učenici, iz Valpova i Zadra bili smješteni po obiteljima dobrih ljudi, povezanih sa župom i župnikom. Mi, nastavnici, bili smo gosti jedne hrvatsko-austrijske obitelji, gdje smo zajedno pratili program HRT iz Zagreba, uz pjevanje domoljubnih pjesama, i – šampanjcem! Bilo je jednostavno prelijepo. Danas je kolega iz Zadra, otac jednog djeteta smještenog u austrijskoj obitelji (zbog bolesti nije mogao biti na ratištu), član klape „Intrade“, koji po svem svijetu pronosi ljepotu hrvatske pjesme i ljepotu hrvatske zemlje…Kraj 1992. dočekala sam sa slušalicama na ušima uz mikrofon Hrvatskog radija Baranja, gdje sam vodila vjerski program „Učinimo nešto lijepo za Boga“. Gost mi je bio fra Jozo Zovko, koji je vodio devetnicu Gospi u franjevačkoj crkvi, koja je samo stotinjak metara udaljena od Drave, gdje je još uvijek bilo opasno živjeti. Tada je fra Jozo rekao, citirajući jednog stranog biskupa, hodočasnika u Međugorje: „Doći će vrijeme kad će svi narodi svijeta povlačiti Hrvate za rukav i pitati: „Recite, kako je to! Među vama je Gospodin!“
Upravo čitam kako iz mnogih zemalja, s različitih strana svijeta, realizatori projekta „U ime obitelji“ dobivaju čestitke i pitanje: „Čestitamo! Recite, kako ste to uspjeli? Pomozite nam! I mi to želimo!“ Ja to čitam kao potvrdu proročkih riječi fra Joze Zovke:“Doći će vrijeme kad će svi narodi pitati Hrvate kako je to? Među vama je Gospodin!“
Hrvatska je danas prelijepa zemlja, članica Europske unije, i vjerujem da je upravo projekt „U ime obitelji“ pokazao kako je moguće učiniti ju i zemljom sretnih ljudi: zajedništvom slobodnih ljudi svjesnih svoga dostojanstva, spremnih svim svojim bićem živjeti u Istini, i zalagati se za općeljudske vrijednosti upisane u srca i savjesti svakog čovjeka. I tada, kad turist bude dragi gost, a ne statistički broj, kad poslodavac i radnik budu poštovani i ravnopravni suradnici, a ne izrabljivač i izrabljenik, kad prihvatimo i proživimo sve što nam Duh Sveti nadahnjuje, , jer jedino je takva Hrvatska i moguća, ponovno ćemo punim srcem i ponosom zapjevati: „Jedna je Hrvatska, samo je jedan dom! Jedno je plavo more, uvijek u srcu mom!“
Ana Penić