„ – Gle, kako si lijepa, prijateljice moja,
gle, kako si lijepa,
Imaš oči kao golubica.
– Gle, kako si lijep, dragi moj
gle kako si mio.
zelenilo je postelja naša.
– Grede kuća naših cedri su,
a natkrovlje čempresi.
– Ja sam cvijet šaronski,
ljiljan u dolu.
– Što je ljiljan među trnjem,
to je prijateljica moja
među djevojkama.
– Što je jabuka među šumskim
stablima,
to je dragi moj među mladićima;
bila sam željna hlada njezina i
sjedoh,
plodovi njeni slatki su grlu mome.“
Pjesma nad pjesmama (1, 15-17; 2, 1-4)
Draga Sanja,
ovim prelijepim stihovima „Pjesme nad pjesmama“ Tebi i Tvom suprugu čestitam na odluci da s blagoslovom Božjim zajedno, kao zaručnik i zaručnica, prijatelj i prijateljica, suprug i supruga, muž i žena, i ako Bog da – kao majka i otac s Isusom, najdražim gostom – živite sve buduće dane života svoga.
Četvrtak je, i dok je molitvena grupa „Sveta Obitelj“ u crkvi svete braće Ćirila i Metoda molila zajedno, ja sam sama, u kapeli, molila svetu krunicu i razmatrala otajstva Svjetla.
Dok sam prebirala zrnca i molila Zdravomarije, u duhu sam se našla u Kani Galilejskoj i svadbi, na kojoj je bio Isus, Njegova Majka, Njegovi učenici i vjerojatno, mnogi mladići i djevojke – rodbina mladenaca. Bila sam u Svetoj zemlji i mogu zamisliti ozračje svadbe „biblijskog, istočnjačkog šarma“ kojeg nalazimo u psalmima, Svadbenoj pjesmi, Pjesmi nad pjesmama, Isusovim prispodobama i na kraju u knjizi Otkrivenja. Sve je tu puno kolorita, mirisa vina, ljiljana, čempresa, plesa, zveckanja narukvica, naušnica, ogrlica, sve blješti zlatom, srebrom, zrncima dragog kamenja u ukosnicima; haljine lelujaju, velovi ukroćuju
bujnu kosu djevojaka; nadaleko se čuje pjesma i koraci plesa, koje bismo mogli usporedili s hrvatskim narodnim kolima. Tu sve pršti od radosti, razdraganosti, ali i čednosti, a svi su zadivljeni spektakularnom i prelijepom narodnom nošnjom. Taj, narodni vez ljepote ističe bogatstvo identiteta naroda koji je rukama mladih djevojaka i majki stvarao ljepotu i sklad nadahnute Duhom Božjim, Duhom koji posvećuje svako vjenčanje i svako svadbeno slavlje.
Vjenčanje je u židovskom narodu najvažniji čin, a svadba najljepši i najradosniji dan u životu.
U ljupkom krajoliku Galileje, Kana je pitomo mjestašce, okruženo vinogradima. U jednoj obitelji je svadba. Iz nedalekog Nazareta došla je Marija, vjerojatno rođaka, koja pomaže oko uređivanja stolova, cvijeća, posuđa, hrane, vina, svih onih sitnih stvari – koji su prelijepi okvir tako važnog, sudbonosnog čina. Gledam Isusa….On je tu sa svojim učenicima…Javno je kršten u Jordanu, u kojem se cijelo Presveto Trojstvo objavilo, Duhom Svetim ojačan pošao je u pustinju gdje je četrdeset dana i četrdeset noći sabirao misli, osjećaje, duh, proživio je puninu radosti, zanosa, stapanje božanskog i ljudskog u svom ljudskom biću, u svojoj biti, a potom se, malo po malo Bog povlačio, a čovjek sve više kušao „ogoljenost“ i trpkost ljudske krhkosti, koja ga je sve više lomila i mrvila. Postaje svjestan da je žedan, gladan, osamljen, da je pustinja trpko i gorko mjesto za „normalan“ život, a kad je, na kraju, skrhan glađu i žeđu i osamljenošću pristupio mu je đavao i ponudio mu privlačna, laka i realna rješenja, koja će mu promijeniti život i proslaviti ga, bez briga, bez rada, bez problema, bez užasa muke i smrti, o kojima je govorio još prorok Izaija…Umjesto života prožeta ogoljenošću svakodnevnog rada i suživota s drugim ljudima, ponudio mu je uživanje i ugodan život – vladajući nad ljudima, ali i poklanjajući se njemu, Sotoni!…..Lukavo,primamljivo. Danas bi to mnogima bilo prihvatljivo, jer što je „mali pokon neprijatelju Božjem za veliki užitak – ovdje i sada!“ Đavao je bio jasan:“Pokloni mi se! Pokloni mi se i sva moć i sjaj koji uz nju idu bit će tvoja!“….Isus, umoran, iscrpljen, gladan i žedan i ne samo hrane i pića, nego i ljudske bliskosti, osmijeha Majke, druženja sa svojim bratićima i prijateljima, Duhom Svetim ojačan prepoznao je đavolske zamke i odolio im, nadvladao je napast i izabrao Oca nebeskog…Čista srca, jasna pogleda, pobjedničke duše – dolazi na svadbu…Blista…Njegovo božanstvo blista s Njegova lica, iz Njegova pogleda, iz Njegova osmijeha,iz Njegova koraka, iz svakog pokreta, iz Njegove pjesme…Je li Isus pjevao, je li plesao, je li bio u kolu sa svojom rodbinom i svojim učenicima? Ja vjerujem da je! Pa Isus je potomak Davidov; Njegovo božanstvo je nadahnulo Pjesmu nad pjesmama, Njegovo božanstvo posvećuje mladence i njihov brak, njihovu buduću djecu, a Njegovo čovještvo sudjeluje u radosti svadbenog slavlja svojim osmijehom, pjesmom, igrom, radošću koja plijeni…Kako ga djevojke gledaju? Vjerujem da je Njegova muževna ljepota takva da bi ga svatko htio dotaknuti, biti u Njegovoj blizini, ali duhovna, djevičanska čistoća srca i pogleda, osmijeha i riječi osvjetljava svaku dušu, svako srce tako da je svatko sretan i kad ga samo dotakne. Djevičanska ljepota, dobrota, radost i ljubav Sina Božjega u Kani Galilejskoj neodoljiva je…neponovljiva, dotiče čistu bit svakoga – svake žene, majke, strine, ujne, tete, svakog oca, strica, ujaka, brata, bratića, sestrične, nećake, nećakinje, cijelog bogatstva obiteljskih odnosa i prijateljske bliskosti..Mladenci su očarani! Oni u dubinama svoje duše osjećaju kako im Njegova prisutnost rasvjetljuje duše, čini ih sretnima i blaženima u mjeri u kojoj nisu ni slutili da je moguća. Shvaćaju bit svoga poslanja: svojim iskazivanjem ljubavi i privrženosti, koje ni smrt ne može umanjiti. S Isusom na svojoj svadbi, otkrivaju da su pozvani sudjelovati u stvarateljskom činu samoga Boga, Boga Ljubavi! Bez muža i žene, bez bračne postelje, nema ni Božjeg stvaranja čovjeka, koji, jer je stvoren na sliku Božju, nosi pečat Božje svevremenske i vječne ljubavi. A bez čovjeka sav je svijet uzaludan, jer mu se nema tko diviti, nema tko u njemu uživati i realizirati se kao osoba u punini svoga bića. Bog na početku stvaranja želi čovjeka, „muško i žensko“ kao sustvaratelja svoga djela u svakoj zemlji, i u svakom narodu i u svakom vremenu do vječnosti. Bez muža i žene, bez bračnog čina nema ni „novog neba i nove zemlje“ koji su nam obećani u knjizi Otkrivenja, jer je stvaranje čovjeka Bog povjerio čovjeku tako cjelovito, da se nigdje, i nikada ni jedno dijete ne može začeti bez – tijela muškarca i žene! A bez čovjeka, bez ljudi, bez „miljenika Božjih“ uzaludno je i samo stvaranje Zemlje, i utjelovljenje Sina Božjega, jer se ne bi imao za koga se roditi, ni za koga živjeti, ni koga svojim životom, smrću i uskrsnućem otkupiti, ni za koga Nebo i vječnu radost otvoriti, ni kome svoju bezuvjetnu ljubav u Kraljevstvu nebeskom dati onako, kako je sv. Pavao iskusio i htio „tamo“ ostati. On kaže da „oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni srce ljudsko nije osjetilo ono što je Bog pripremio onima koji ga ljube!“ Bez Božje ljubavi, po muškarcu i ženi začetih i od žene rođenih ljudi – svemir bi bio zauvijek osiromašen. Jer – anđeli Bogu i tako beskrajno radosno služe i slave ga, pali anđeli buntovnici i tako su ga svojom voljom zauvijek odbacili, a kopna, mora, morske dubine i vrhunci planina, cvijeće, drveće i trave, sunce, mjesec i zvijezde, i tako ga slave svom svojom ljubavlju i postojanošću….A ipak…..Bog, Trojedini Bog toliko voli čovjeka, toliko mu je stalo do njega, da je dio svog stvarateljske mudrosti, maštovitosti, razigranosti, radosti i „opijenosti“ ljepotom zauvijek htio podijeliti s čovjekom i njegovom družicom, s njih dvoje „koji će biti jedno“, stvoreni na sliku Božju, „na svoju sliku, muško i žensko stvori ih“ ističe, zapanjen tom činjenicom sveti pisac knjige Postanka!
Ovo su otajstvo, sigurna sam, mladenci u Kani Galilejskoj srcem dušom i duhom osjećali, a i njihovi uzvanici dijelili s njima…Zato je radost bila neopisiva, Isus i Njegovi učenici su dobrodošli, razigranost se razlijevala i pjesmom i plesom, i opuštenošću i smijehom, tako da nitko nije ni primjetio da je sve vino ispijeno! Nitko osim Isusa, koji je znao što će napraviti, i Marije, njegove Majke, koja se istinski zabrinula. Bilo joj je žao da ovako lijepo slavlje, prizori bliskosti i radosti rodbine i prijatelja, koji su uvijek, ma kako fizički blizu živjeli, istinski rijetki u svakodnevnici punoj briga, neizvjesnosti, rada, a možda i sukoba, bude pokvarena jednim „banalnim“ problemom: nema više vina! U trenutku se sjetila svih scena u obiteljima kad bi zbog sitnice, zbog nečeg nebitnog došlo do svađa, vrijeđanja, prepirki koje su duboko ranjavale svaku dušu u takvom sukobu…Rane tako dobivene boljele su, teško su zacijeljivale, dugo se pamtile, uvijek bile opasnost da se ponove u još težem i razornijem obliku. Ona ne opominje domaćine, ne predbacuje im, ne dramatizira, ne stvara paniku, Ona jednostavno – rješava problem! Prilazi Isusu i kratko i jasno Mu kaže:“Vina nemaju!“
Ne objašnjava, ne pravi duge uvode, ne optužuje, ne ogovara domaćine i njihovu površnost, škrtost, nepromišljenost, ali ne spominje ni „bančenje vinopija i proždrljivaca“. Ona prilazi Sinu i kaže: „Vina nemaju.“ Na Njegovu primjedbu, možda rečenu usput, dok je s nekim razgovarao, tako da joj vrlo grubo odgovara da još nije došao njegov čas, Ona se ne obazire, nego ide poslužiteljima stola i kratko ih upućuje: “Štogod vam kaže, učinite!“ Ništa više!
Te su Marijine riječi posljednje koje nam Sveto Pismo donosi: “Sve što vam kaže, učinite!“ Sve što nam zaručnica Isusova, Crkva kaže, Marija nas podučava i ohrabruje:“Učinite!“ Sve što vam Duh Sveti u duši nadahnjuje, što ćete prepoznati po radosti, miru i poniznosti svoje duše – učinite“
Draga Sanja, Tebe i Tvog supruga Marka od srca i s ljubavlju stavljam u Srce Isusovo, izvor svake ljubavi,
po rukama Njegove Majke Marije! Svaku Vašu radost, svaki dan i sve što ćete u blagoslovljenom, ženidbenim savezom sa Svetom Obitelji doživljavati – primite kao izraz neiskazive ljubavi Boga našega i uz zagovor Blažene Djevice Marije, uživajte puninu te ljubavi sa svojom djecom, do trećeg i četvrtog koljena. Ja ću vas, kao Marijina kći, molitvama i zahvalnošću Bogu, pratiti…s ljubavlju!
Ana Penić