Korizma je povlašteno vrijeme bliskosti s našim Gospodinom, a kolika je ta bliskost kršćanskog puka s Bogom patnikom i bolnom Majkom pod križem, vidimo u bogatstvu korizmenih pobožnosti i narodnih običaja nastalih u našem narodu tijekom stoljeća. Sva ljudska patnja, bol, teška iskušenja svakodnevnog života, trpljenja u obitelji, podnošenje najrazličitijih poniženja (kojih gotovo nitko nije pošteđen) u pobožnosti Križnog puta duhovno se sjedinjuju s patnjom Isusa i Njegove „pod križem žalosne majke Marije“.
Kao na Križnom putu u Jeruzalemu (gdje su žene u suzama pratile Isusa) i na Kalvariji (gdje su jedino žene bile prisutne tako da su iz daleka promatrale svoga Učitelja ili su bile pod križem kao Marija, Isusova majka, i Marija Magdalena), na je svim korizmenim pobožnostima (uostalom, i tijekom cijele godine i povijesti) najviše – žena! Žena je, rekla bih, „kvasac Crkve“: ona joj daje mekoću, toplinu i dobrotu. „Svaka je žena“, kako je nedavno rekao jedan mladi karmelićanin, „zrno brašna u Gospinu kruhu“!
Sveti Otac Franjo nekoliko je puta naglasio da su žene u Crkvi važnije od biskupa i da jednoj ženi moramo zahvaliti rođenje Spasitelja. Odakle tako zadivljujuća odanost žena Crkvi (koja im ne nudi ni visoki položaj u hijerarhiji, niti počasna mjesta u strukturama, niti ih zove velečasnima, prečasnima, uzvišenima i preuzvišenima)? Ženama, koje pune naše crkve i naša hodočasnička mjesta i ustrajno, s pouzdanjem, mole svoje krunice i razmatraju postaje Križnog puta, to niti ne treba – ono što u dubinama svoje duše osjećaju, ono što im tamo nitko ne može oduzeti, susret je sa živim Bogom, iskustvo kako ih Isus tješi i daruje im mir s kojim se nijedan mir u ljudskom iskustvu ne može usporediti.
Čitajući i razmatrajući Evanđelja, uviđamo da se Isus spram žena ponašao različito. Osobno mi je najljepše i najbliže Lukino evanđelje, jer sam sigurna da je Luka „ozračen“ duhom Isusove majke.
Kakav je Isus u susretima sa ženama? Uvijek mi se činilo da je nepravedan spram siromašnih žena, jer je u svojoj pratnji imao one koje je izliječio i koje su Ga pomagale svojim dobrima – dakle, bogate i utjecajne. Zar su Mu zaista siromašne i stare žene, udovice, bolesne i samozatajne bile manje važne nego atraktivne i teatralne žene (kakve su, vjerojatno, bile Samarijanka na zdencu i grešnica iz Šimunove kuće, za koju postoji uvjerenje da je ona Marija Magdalena, premda joj Luka ne spominje ime)? Trebalo je vremena, čitanja svih Evanđelja i molitve da shvatim da je Isus Bog koji je sa svakom od žena (koje nam Evanđelja donose) postupao upravo onako kako je njima najprikladnije, na način na koji su se najljepše mogle ispuniti dobrotom, ljubavlju, milosrđem i opraštanjem – za čim su čeznule cijelog života.
Udovici iz Naina, ganut, mrtvog sina vraća živa i ne zadržava ju, već ju jednostavno ostavlja da uživa gledajući svoje ponovo živo i zdravo dijete, svoju sreću jedinu i neizmjernu. Ženu, koja Ga je s vjerom dotakla i koju je samo dodir Njegove haljine ozdravio, obznanjuje pred mnoštvom, ali ju ne poziva da Ga slijedi jer je, vjerojatno, po naravi bila tiha i samozatajna, i sad, kad je bila izliječena, mogla se vratiti u svoj dom i, nakon punih dvanaest godina čežnje, zdrava, s Njegovim blagoslovom, mogla je uživati u miru svoje obitelji.
Žena Samarijanka je posebna. I dok nam je do sada uvijek naglašavan Isusov odnos spram ove žene, danas ga gledam u novom svjetlu: na nov način doživljavam milosrđe Božje i shvaćam koliko je Bogu stalo do svakog čovjeka i naroda, posebno onog koji za svoju nevjeru nije objektivno kriv. Evanđelja nam donose nekoliko epizoda o odnosu Samarijanaca i Isusa te pamtimo detalj kada su apostoli biti toliko ogorčeni da su Ga nagovarali da baci oganj na neposlušne ljude – no Njemu je stalo do svakog čovjeka, pogotovo do onog koji se guši u svojim nemoćima, koji pravog Boga traži na krivim mjestima. On razgovorom sa ženom koju svi poznaju, ne samo iscjeljuje i oslobađa svake osobne krivnje, nego ju šalje onima koji traže Boga, a da toga nisu ni svjesni. Apostoli su za tu misiju posve neprikladni. Sjećanja i predrasude jednih spram drugih – naroda, pokrajina, običaja – te napetosti i „pritajena vatra“, koja u svakom trenutku može planuti u požar, čini ih neupotrebljivima. Oni sami, nakon svega što se događalo, znaju da u Samariju nisu dobrodošli ali, iskreno, njima se tamo ni ne ide! Isus sve gleda drugačije. On vidi njihova srca i siguran je da će oduševljenu, preporođenu, radosnu ženu, koja iskustveno i proživljeno govori o Mesiji, koja im je poznata i bliska, njihova je i po govoru i po običajima, lakše i sami razumjeti i povjerovati joj! Ona je, rekla bih, Isusova „glasnogovornica“ tamo gdje bi Njegovi „pravi“ učenici (premda su toliko vremena proveli s njim) bili blijedi, neuvjerljivi i, na kraju, ogorčeni. Tko zna kako bi sve završilo!
Zanimljivo je da su Samarijanka u Isusovom životu prije muke i smrti, a Marija Magdalena poslije uskrsnuća, najprikladnije navjestiteljice Evanđelja. I jedna i druga su prije susreta bile s Isusom „sumnjiva životopisa“, ali su ih Isusova blizina i razgovor tako promijenili da se njihovim riječima bezrezervno vjeruje. One su drugačije od ostalih žena i apostola – one su jednostavno autentične! One tu autentičnost svjedoče punim srcem i presretnom dušom. Njima je važan Isus i Njegova Radosna vijest; ne traže priznanje Crkve, ne spominju se u Djelima apostolskim, ali svakome koga sretnu radosno, proživljeno i oduševljeno govore: „Vjerujte Isusu! Ja sam svjedok! On je Spasitelj! On je Bog! On je jedina Ljubav koja ljubi – uvijek i zauvijek!“ One su nam, premda vremenski tako daleko, duhom bliže. Encikliku pape Franje „Radost Evanđelja“ sigurno bi u dahu pročitale i o tome govorile i svjedočile…. danas i na web portalu!
Ana Penić
Fotografija: Dino Vučemilović Šimunović