„Kao što je Otac ljubio mene
Tako sam i ja ljubio vas;
ostanite u mojoj ljubavi.
Budete li čuvali moje zapovijedi,
ostat ćete u mojoj ljubavi;
kao što sam i ja čuvao zapovijedi
Oca svoga
te ostajem u ljubavi njegovoj.
To sam vam govorio
da moja radost bude u vama
i da vaša radost bude potpuna.“
(Iv 15, 9-11)
Isus je sa svojim učenicima na putu iz Jeruzalema u Getsemanski vrt… Nije to dalek put; tek „jedan subotnji hod“. Sv. Marko nam kaže da, nakon što otpjevaše hvalospjeve, napustiše dvoranu Posljednje večere u Gradu… Učenicima je to tek jedna od tradicionalnih večera koje se s obiteljima i prijateljima blaguju uoči Pashe, premda drugačija nego ijedna do sada. Opušteno hodajući prema dobro poznatom mjestu u podnožju Maslinske gore, gdje su do sada nebrojeno puta bili i odmarali se, međusobno se pitaju što je to Učitelj govorio, zašto im je, svima i bezpogovorno, htio oprati noge, pa i Petru, unatoč njegovu opiranju? Što je zapravo mislio kad je govorio da im daje svoje tijelo za jelo i krv za piće? Ni na jedno od tolikih pitanja ne nalaze odgovor, niti mogu dokučiti što je mislio kad im je rekao da će njihova radost biti potpuna tek kad Njegova radost bude u njima? Zašto im je naglasio da čuvaju Njegove zapovijedi i ljube se međusobno? Priznaju da su ponekad međusobno bili nestrpljivi i netrpeljivi, ali – ništa posebno dramatično… Osim Jude Iškariotskog… Ali, on je uvijek bio nekako drugačiji: ciničan, ohol, previše samouvjeren, pogotovo ove večeri… Osjećaju da je nešto teško u zraku, ali ne znaju što…. Isus je s njima, razgovara s njima, ali je zamišljen i nekako – sam… Teško Ga je pratiti i razumjeti što govori…
U dvorani Posljednje večere sve je posuđe ostalo na stolovima. Tu je Marija, Isusova majka, i žene koje su s Isusom i njegovim učenicima došle iz Galileje da u svetom gradu proslave Pashu… Suzdržano, tiho, bez mnogo riječi spremaju prostoriju, odnose posuđe… Marija zamišljeno, u dubokoj sabranosti radi sve one jednostavne radnje koje svaka domaćica radi poslije svečane gozbe… Ali u duši osjeća i zna…..
– – –
Ove je noći Tvoja Majka, Isuse, jedina s Tobom u mislima i u molitvi… Ona jedina osjeća svu dramatičnost noći koja je počela ovom, na prvi pogled, običnom večerom. Duh Sveti, koji ju je vodio i hrabrio tijekom svih godina njezina i Tvoga života putem jednostavnosti, neznatnosti, samozatajnosti, neisticanja, te privaćanja poniženja, sad joj daje naslutiti Tvoju tjeskobu… Počinje drhtati… Uzima posude koji si Ti upotrebljavao… Gleda ih, miluje rubove čaše kao da grli Tebe, Sina, i shvaća…. Ovo je čas… Ovo je trenutak za koji si se utjelovio, za koji si se rodio, za koji si rastao i pripremao se najprije u njezinom tijelu, potom u njenom domu, u svojoj domovini, u javnom životu… U njezinoj duši – Ti nikada nisi ni napustio ni njezino majčinsko krilo, ni njezin dom. Ona je majka – zauvijek! Ona jedina razumije što se netom dogodilo u ovoj sobi…. briše posudu… Na njoj je mrvica, tek jedva vidljiva mrvica beskvasnog kruha zaostala nakon večere… Ona ju pobožno uzima i jede… Oduvijek je sa strahopoštovanjem uzimala svaku mrvicu kruha, jer je osjećala svetost ove jednostavne hrane, koje se nikada ne zasitimo. Kruh je jedina hrana za koju si Ti, Isuse, molio nebeskog Oca, da nam pribavi – svaki dan! Zaista, bez kruha, ni danas – nema pravog objeda! Tvoja majka, uzimajući mrvicu kruha, u svjetlu Duha Božjega sad u potpunosti, srcem shvaća da si u ovoj mrvici kruha Ti, Njezin Sin, njezino i Božje Dijete, Božji Sin, kakav je bio začet u njezinom tijelu – silom i zrakom Duha Svetoga… Svemogućem je Bogu bila dovoljna tek jedna, jedva vidljiva mrvica njezina djevičanskog tijela… Sjećanja ju preplavljuju… Ona srcem shvaća da si Ti Kruh koji nam je svaki dan potreban, još i više – neophodan za pravi život duše svakog čovjeka… Prisjeća se… Dan Tvoga začeća bio je najradosniji dan u njezinom životu. Dotaknuta i prožeta Božjom ljubavlju, ozračena silom Duha Svetoga, kao mlada majka tek začeta djeteta u svom tijelu – oduševljena, mogla je zapjevati svoj veličanstveni himan „Veliča duša moja Gospodina“. Sada je, naprotiv, hvata tjeskoba koja joj se poput teške, guste magle širi po duši… Vjeruje da je Duh Božji i sada tu, ali joj duša drhti, boji se, sluti zlo… Noć je tamna, tjeskoba je kao plima. Naviru različite misli – duša jeca prazninom, tjeskobom, zastrašujuće, očajničke misli i predodžbe kao komete – munjevite, brze, nastaju i nestaju pred njezinim duhovnim očima, pitanja bez odgovora naviru u srce želeći je preplaviti, paralizirati i baciti je u očaj i samosažaljenje. „Zašto, zašto o Bože moj? Zašto baš moj Sin? Kome je On išta skrivio? Kakav si ti Otac? Jesam li ja jednom, kao vrlo mlada djevojka, dobro učinila? Uvijek sam mislila i bila sigurna da jesam Tvoja ljubljena kći i da si Ti, Bože i Oče moj, htio da upravo ja budem majka Tvome Sinu! Bila sam sigurna, da sam Tvoja ljubimica, da sam zaručnica Duha Svetoga, a sad? Ništa, baš ništa više nije sigurno“. Ruke joj drhte dok ljubi posudu, suze kapaju na tanjur, u čašu, dok tiho, bez glasa jeca i moli: „Bože moj, Bože moj, Oče naš, daj Mu snage!“ jer u Duhu vidi tjeskobu svoga Sina. Dok se sama odupire duhovnim napastima Zloga, moli, bez riječi: „Duhom ga vidim… Sam je… Učenici ništa ne slute i spavaju… Moj Sin, Tvoj Sin, Bože moj, moli, sam… Boji se, drhti… Sav se pakao sručio na Njega… A vidim i napasnika, đavla! Moja duša ga prepoznaje… Sam đavao se približava… Krvavim očima, zlim mislima pokazuje Mu uzaludnost svega što je učinio od kako se utjelovio. Nasrće na moga Sina, na Tvoga Sina, Bože moj… I Božjeg Sina? Razaznajem… I mene taj lukavi, prepredeni, žilavi i inteligentni Lucifer želi prevariti, i mene želi uvjeriti da je sve bilo i da je sve uzalud… Nagovara me da klonem, da odustanem, da odem u Getsemanski vrt i sama Ga iščupam od zvijeri koje se približavaju… Prepoznajem u Duhu Svetome da je ovo čas tame. Đavao je otac laži, knez tame, ubojica ljudski od početka.“
…
Ana Penić| duhos.com