Bijela nedjelja, kojom završava uskrsna osmina – bijela po bijeloj odjeći koju su novokrštenici još od prvih vremena Crkve nosili od dana svoga krštenja (Velika subota) do prve nedjelje iza Uskrsa – ujedno je i Nedjelja božanskoga milosrđa. Milosrđe božanske ljubavi, kao središte evanđeoske poruke, za kršćane nije novost. Ipak, kada je papa Ivan Pavao II. na jubilarnu 2000. godinu proglasio ovaj novi blagdan Crkve imao je za to poseban razlog. Na početku trećega tisućljeća, umornoga i tjeskobnoga, trebalo je svijetu iznova odaslati nadu kroz poruku milosrdne Božje ljubavi, objaviti ju obnovljenu mističnim viđenjima sv. Faustine Kowalske.
Kristovom žrtvom ljubavi ukinuta je logika reciprociteta i svaka logika „svođenja računa“. Razbijen je zatvoreni obruč grijeha i kazne. Krist ne traži od nas otplaćivanje grijeha. On ih briše, piše ih na pijesku, baca iza leđa. Na djelu je logika preobilja, prekomjernoga izlijevanja, prelijevanja milosrdne ljubavi kao novog oblika Božje pravednosti. Pred nju ne možemo izaći sa zaslugama, ne možemo ju primiti a da je ne prepustimo novom, nezaustavljivom prelijevanju, do nje stižemo tek ako izaberemo put slabosti, priznanja grijeha. Nije li taj posljednji zahtjev cjelovitoga predanja milosrdnoj ljubavi za nas nemilosrdan? Težina ovog trijeznog pitanja prokazuje naš zaborav ljubavi, našu sljepoću, hladnoću i strah što stoji kao brana pred rijekama milosrdne ljubavi koja želi biti razlivena.
Ponuda bjeline u Bijeloj nedjelji neopozivo traje i upućena je upravo nama. Ona je poziv na neposluh vlastitoj volji, koju valja savinuti u blagom luku pouzdanja k podnožju nogu milosrdnoga Boga, a ostalo je stvar tajne milosrdne ljubavi „tako velike, da je u cijeloj vječnosti ne može proniknuti nijedan razum, ni ljudski niti anđeoski„ (Faustina Kowalska). Pa makar nam grijesi bili kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna (Iz 1, 18).
Ružica Pšihistal
Fotografija: Tea Pejić/TeiTo