Nije me iznenadio podatak da su Hrvati među najdepresivnijim narodima u Europskoj uniji. Prolazeći ulicama i trgovima svog lijepog grada, zaista susrećem (osim u vrijeme kad studenti odlaze na svoje fakultete, a srednjoškolci u svoje škole, ili kad se vraćaju) sve manje ljudi: trgovine su u centru grada bez kupaca, na svakom drugom izlogu vidim oglas “Iznajmljuje se“, na krovovima svih zgrada samog srca grada (osim zgrada Županijske ulice) vidim blješteće reklame stranih firmi. Kad se sjetim, Trg je uvijek bio pun mladog svijeta, izlozi puni hrvatskih proizvoda, reklame samo hrvatskih „brandova“, Korzo, glavna ulica (danas Kapucinska) toliko puna mladića i djevojaka da je jednom jedan američki sveučilišni profesor, izašavši iz hotela „Royal“, pomislio da su to demonstracije zbog njegova boravka u gradu! S ponosom objašnjavali smo muu da je to samo naša mladost koja se okuplja u centru grada ne ometajući nikoga. Tu su se razmjenjivale misli, pogledi, pokazivao najljepši „look“, stvaralo „javno mnijenje“ i zaljubljivalo – i sve to bez prebijenog novčića u džepu! Bilo je toliko opuštenosti, radosti i optimizma da je to danas nezamislivo! Znali smo: čim završimo fakultet, dobit ćemo posao; čim dobijemo posao, dobit ćemo društveni stan; čim dobijemo stan, možemo se udavati i ženiti do tridesete godine (a ako smo marljiviji, još i ranije). Realno smo očekivali da ćemo svoje živote postaviti na sigurne tračnice normalnog, kulturnog i opuštenog života. Mi vjernici vjerovali smo da će doći vrijeme u kojem ćemo moći posve slobodno ispovijedati svoju ljubav prema Bogu i Crkvi te javno slaviti Božić i Sve svete. Danas? E tu je problem! Svoje uspomene vežemo samo uz ugodnosti – kad smo bili mladi, lijepi, pametni i ambiciozni! S nostalgijom gledamo u svoje fotografije s maturalnog panoa a oni, koji su u braku, i s vjenčanja. Zaista, usporedivši s onim što vidimo u ogledalu, bili smo prekrasni!
Usput, zaboravljamo da su oko grada toliki „šoping centri“ da se sav društveni život mladih, djece i njihovih mladih roditelja preselio tamo, gdje se s njima postupa onako kako se vlasnici pilića brojlera ponašaju prema svojim „ljubimcima“: nude im sve što im je potrebno po točno određenim pravilima da bi ih što uspješnije i lakše „ubili“, u ovom slučaju – „ubili“ im dušu, „isprali“ mozak i, kao zombijima, davali onoliko života koliko je potrebno za profit vlasnika! Ako današnje mlade ljude usporedimo sa sobom i svojom generacijom, vidimo da su oni rođeni i da žive u neusporedivo tjeskobnim vremenima. Često zaboravljamo da studira upravo generacija koja je djetinjstvo provela ili u progonstvu ili u podrumima (a da o tome nitko ne govori), da ono što im suvremeni „kapitalistički talibani“ (koje se nitko ne usudi tako nazvati!) za san snova nude bilo kakav posao i da ih usput plaćaju kao robove. Također, ono što je nama bilo najnormalnije i najromantičnije (da će se cura udati za dečka jer su zaljubljeni par i, kad se budu ženili, dobit će i dar), danas je toliko zamračeno, ismijano i „zatucano“ – da se mladić i djevojka jedva usude reći da žele normalan brak u kojem će djecu začeti i rađati po svojoj savjesti, tj. u skladu s Božjim planom o čovjeku. Izražavajući ovu ljudsku potrebu i želju, izlažu se riziku da budu izrugani kao „zatucani“, „katolički talibani“, „primitivci“, „pećinski ljudi“, „svjetlosne godine udaljeni od ‘napredne’ Velike Britanije“, i to tako agresivno da je sve ono što smo mi doživljavali, samo zato što smo bili vjernici, prava bajka! O tome da se slobodno i samouvjereno odupru noćnim izlascima, piću, porocima, bludu i nastranostima mogu samostalno i samouvjereno odlučivati samo sveci!
Tu vidim neiskazivo i neugasivo čudo – u mom ponovo poniženom (i svakim danom sve poniženijem) narodu, u kojem se sve ono što sv. Ivan naziva „duh svijeta“ (požuda očiju i tijela te oholost života) tako agresivno nameće (kako putem medija, tako putem usmene i pismene predaje „Komiteta mišljenja“), vidim da je oduprijeti se svemu tome moguće samo svecima, a takve svece viđam i susrećem svaki dan! U toj činjenici, na tom daru Duha Svetoga, s neizmjernom zahvalnošću jednostavno uživam jer to jest pravo, pravcato čudo!
Osijek ne pamti takav zanos mladića i djevojaka koji se u stotinama svakog utorka okupljaju na jednosatnom klanjanju pred Presvetim sa studentskim kapelanom Arekom, i još to sve snima i kasnije emitira STV; ne pamti takvu odlučnost i samopoštovanje mnogih mladića i djevojaka koji javno obećaju da će živjeti čistim predbračnim životom. Svi oni svakog se četvrtka sastaju na molitvi i slavljenju Boga, volonterski (bez pridržaja) daruju se starcima i djeci bez roditeljske skrbi, svaki dan dolaze na svetu misu, organiziraju tribine i hodočašća te djeluju putem društvenih mreža – planetarno! U isto vrijeme, sjajni su i uspješni studenti. Kad sam jednog studenta, zabrinuta zbog njegovih angažmana na mnogim područjima, zapitala kako je bilo na ispitu, jednostavno je rekao: “Dobio sam peticu. Ja uvijek dobijem petice!“ I on je jedan od onih koji je sa svojom djevojkom obećao živjeti čisto do braka. Njegova djevojka je dijete iz obitelji s jedanaestoro djece! I ona je sjajna studentica na iznimno teškom fakultetu. Zar i to nije čudo?! Ovo je čudo Duha Svetoga koji je zapalio srca mladih vjernika, kako u Osijeku, tako i po cijeloj Hrvatskoj! Sveučilišni kapelani su pozivani na sve strane – ne samo diljem Lijepe naše. Ovi mladi ljudi su zaista sjajni! Među svojim kolegama i kolegicama na fakultetima stvorili su cijelu mrežu onih koji poste o kruhu i vodi jedan dan u mjesecu tako da je gotovo svaki fakultet „pokriven“ svakodnevnim postom. O tome naša generacija studenata vjernika uopće nije razmišljala.
Nedavno je Hrvatska televizija odluku jednog liječnika ginekologa da ne vrši pobačaje i njegovu izjavu “Nije pobačaj manje zlo, pobačaj je jednostavno zlo!“ (kao i odluku više od dviju trećina liječnika ginekologa u jednoj zagrebačkoj bolnici da ne vrše pobačaje) komentirala s toliko cinizma, čuđenja i zlobe da je zaključak bio da su svi ti liječnici, unatoč svojoj stručnosti, ugledu, savjesnosti i poštenju, jednostavno „zatucani“, „primitivni“ i „društvene štetočine“! Sve to izdržati – ostati vedar, samosvjestan, odgovoran samo svojoj savjesti i Božjim nadahnućima – zaista je čudo. To znači da u ovom trenutku mnogi Hrvati, unatoč silnom pritisku „biblijskog duha svijeta“ (a dolazi iz najviših i najmoćnijih centara svijeta), žive čuda koja s ponosom i samouvjerenošću mogu i trebaju ponuditi Europi i pomoći joj da se vrati na izvore svoga identiteta: kršćanstvu, Isusu i Mariji, s blagoslovom pape Franje i radošću Evanđelja!
Dok je „duh svijeta“ ohol do nepodnošljivosti, pun požude za vlašću i užitkom do osobnog i društvenog razaranja i smrti, Duh Božji je duh jednostavnosti, izgradnje zajedništva, zaigranosti, nepredvidljivosti, čiste mladosti i vječne radosti. On puše gdje hoće, kad hoće i koliko hoće i nitko i nikad nije Ga pobijedio! To je čudo! To čudo trebamo ponuditi našim obiteljima i cijelom narodu i potom, istom vjerom u Božju pobjedu, cijelom svijetu! Program je samo jedna rečenica, razmatranje koje nam nekoliko puta u korizmi nudi Crkva u Časoslovu: “Božja radost neka bude vaša snaga!“ U toj snazi rješavat ćemo sve probleme, jedan po jedan, i tako do konačne, eshatološke pobjede nad duhom pesimizma, očaja i straha koji se širi svijetom pod plaštem „uživanja bez granica“.
S Gospom i krunicom u ruci, s Isusom i Duhom Svetim, mi smo uvijek pobjednici! I to je uvijek novo čudo u koje samo trebamo vjerovati. Ostalo će odraditi Isus, Marija i Duh Sveti u ljubavi Presvetog Trojstva na prelijepu i vječnu radost, koju već kušamo kao mir i radost iz dana u dan. Zato vjerujem u čuda – svaki dan!
Ana Penić|duhos.com