„Bila je subota, ispred Studentskog centra. Mladiće i djevojke, drage mlade ljude kojima smo mi, koje im poslužujemo kolače, sokove i kavu, često i mame, i tete, i tješiteljice, i one s kojima će podijeliti radost položenog ispita, i suze kad ljubav prođe, i radost kad se ljubav dogodi, sad smo gledali s divljenjem i ganućem! Bili su jednostavno predivni! Da ste ih samo vidjeli! Donose kutije s različitim potrepštinama, razvrstavaju, slažu, odlažu…Odjednom, „nečim izazvani“ toliko su entuzijazma, požrtvovnosti, radosti i ljubavi pokazali za one koji su u potrebi, da sam zaplakala! Nismo ni svjesni kako imamo prekrasne mlade ljude! Predivni su! I tako od subote, svaki dan..Toliko nesebičnosti, toliko zajedništva, toliko ljubavi, toliko dobrote…Danas je jedan student iz Donjeg Miholjca došao sav ozaren – upravo je diplomirao na fakultetu i jednostavno rekao: “Neću sada ni tražiti posao. Idem pomagati ljudima koji su nastradali u poplavama. Nadam se da ćemo do listopada srediti život u poplavljenim područjima.“ Sve mi to priča gospođa Marija, majka jednog svećenika, sad ganuta do suza! I maturanti pomažu! Tu, pred njenim očima, bez naručene organizacije, bez prozivanja i bez prisile – mladići i djevojke, studenti i maturanti – pokazali su svoje najljepše, prekrasno lice – brižno lice onih kojima je stalo do bližnjega, do onoga u potrebi!
Ovo izlijevanje Bosne i Save, i poplava biblijskih razmjera, koja je nemilosrdno i neselektivno ujedinila Bosnu, Srbiju i Hrvatsku u jedno more bijede i nesreće, pokazala je svu dobrotu, plemenitost i velikodušnost hrvatskoga naroda, koji je, svojom organiziranošću, učinkovitošću i brzom djelovanju – pomažući ugroženim ljudima i životinjama – zadivio svijet! Sandra Erak, novinarka Hrvatskog radija, govori o tsunamiju dobrote koji je zapuhao Hrvatskom i cijelom svijetu pokazao koliko dobrih, plemenitih i sućutnih ljudi danas živi u Hrvatskoj, unatoč teškim iskušenjima kojima su tijekom više od dva desteljeća iz dana u dan izloženi…Ujedinjeni, složni, nesebični, milosrdni, maštoviti, kreativni, odlučni, marljivi, organizirani – Hrvati su pokazali i sebi i svijetu – koliko blago i kolike blagoslove u sebi nose, i što su sve sposobni učiniti – kad su složni i jedinstveni u realizaciji istog cilja. Nažalost, to je naše iskustvo – najlakše se ujedine u ovakvim, ekstremnim nevoljama – danas su to poplave, početkom 1991. to je bila srpska agresija potpomognuta JNA. I trebalo je više od dvadeset godina da i oni, koji slobodnu Hrvatsku nikada nisu zavoljeli i srcem prihvatili, shvate kako je hrvatski čovjek – dobar čovjek! Izaslanica Europske unije pohvalila je Hrvate što nesebično pomažu nastradale u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Nama, koji imamo iskustvo rada u razredu, gdje nikada nikome nije palo napamet „brojati krvna zrnca“ (kako zločest izraz!) roditelja i djece, to je uvreda! Međutim, zahvaljujući našoj službenoj kulturnoj prezentaciji po svijetu, pogotovo filmom i kazalištem, po do boli nepravednoj slici hrvatskog branitelja kao primitivca, pijanice i nasilnika, „image“ Hrvata je takav da nas se iz uzvišenije, tisuće godina naprednije Europe“ (kako nas je kvalificirao HTV voditelj) ne mogu ni zamisliti drugačije osim kao primitivce, nasilnike i ubojice (srpske) djece!
A mi jesmo drugačiji! Mi jesmo prekrasan narod! Kad se sjetim….1979. bio je Uskrs. Mama se vratila s jutarnje Mise i donijela posvećeno jelo. Jedva smo čekali da zajedno doručkujemo nakon posnog i liturgijski potresnog trodnevlja Velikog tjedna. Svi smo željeli pojesti nešto posvećeno prije nego odemo na svečanu Misu Uskrsa, nakon koje slijedi srdačno i razdragano čestitanje. Sjeli smo za stol i izmolili molitvu prije jela, kad se počeo ljuljati luster, a potom zvecakati posuđe na stolu. Mislili smo da je neki teški kamion prošao ulicom. Tek podnevne vijesti donijele su vijest o potresu koji je zadesio Crnu Goru, i hrvatski jug, Dubrovnik i Konavle. Od tradicionalnog slavlja Uskrsa – ništa! Potrebe nastradalih ljudi u potresu postale su prva briga. Ubrzo je iz Valpova, gradića s oko 7000 stanovnika, posredstvom Crvenog križa, u Crnu Goru poslano nekoliko kamiona i šlepera s hranom, dekama, posteljinom i odjećom, te lijekovima. Prikupljeno je toliko potrepština za neophodan normalan život nesretnih ljudi, da su se svi tome divili! “Kako ste velikodušni! Kako organizirani!“, dolazile su zahvalnice telefonom, jer tada nije bilo ni faxa, ni elektronske pošte, ni Facebook komunikacije! Sve što je učinjeno, diktirano je srcem svakog pojedinca! Svake obitelji! Valpovo je hrvatski, slavonski gradić, koji krasi prostrani, prekrasni park i prekrasni ljudi velikodušna srca, koji se nikada, nikada nisu umorili činiti dobro – svakome kome je potrebno!
Kad su naši učenici, sredinom osamdesetih, provokativno citirali „Boru Čorbu“ „Za ideale ginu budale!“ sa zebnjom smo se pitali što će biti od njih kad narastu. Nažalost, upravo su oni stasali u dvadesetogodišnjake, kad su, u proljeće 1991. s istoka na Slavoniju počeli nadirati tenkovi JNA! Možda je u nekom od njih bio i „Bora Čorba“ koji je javno govorio: „Ja sam četnik!“ Moji učenici, mladići na pragu dvadesetih, pa do onih „starijih“ od dvadeset i pet godina – sad su, istom predanošću i požrtvovnošću kojom su sa svojim roditeljima 1979. prikupljali hranu, deke i lijekove za postradale u potresu u Crnoj Gori, branili svoja polja, svoje domove i svoju domovinu od strašne agresije koja se sručila na Hrvatsku – s istoka! Majke i bake su uzele krunice u ruke i molile, stavljale ih oko vrata svojih muževa i sinova i unuka i – tako smo pobijedili! Veljku Kadijeviću, koji je bio glavna „faca“ JNA nikada nije postalo jasno – gdje su to oni, koji su sve do u tančine izračunali i predvidjeli – pogriješili! Meni je jasno! Nisu računali na odanost Gospi i dobro, toplo, darežljivo i plemenito hrvatsko srce!! A to srce, odgajano u naručju Katoličke Crkve koja se ne umara govoriti o praštanju i brizi za svakog čovjeka, uvijek je spremno na žrtvu za čovjeka nevoljnika, bez obzira tko on bio i gdje on živio! Gospođa iz EU koja nas je pohvalila kako smo sve dobro odradili i uz to pomažemo i onima s istoka i onima s juga, ne zna da su Hrvati u tisućama uključeni u različite humanitarne projekte koje sami pokreću i realiziraju na različitim stranama svijeta (Afrika, Južna Amerika, Oceanija) gdje grade škole, ambulante, sirotišta, cijela naselja, velikodušno, požrtvovno i s jedinim ciljem: “Pomoći čovjeku u potrebi!“ Sjetimo se samo da hrvatski Marijini obroci prehranjuju preko 400.000 siromašne djece u Africi pa Maje i Željka Garmaza, bračnog para novinara iz Osijeka koji su sagradili školu u Ruandi i tako pokrenuli „misionarski uragan“ u Osijeku, i diljem Hrvatske. Osobno sam poznavala gospođu Dragicu Pekić, koja je dvadeset godina bila misionarka u Zambiji gdje je njegovala gubavce i gradila im kuće, gradila kapelice, podučavala djevojčice potrebnim vještinama u domaćinskoj školi, katehizirala u nezamislivim uvjetima te osnovala jednu redovničku zajednicu. Hrvati su specifični po još nečemu! Iz Crvenog križa izvješćuju da nigdje i nikada nije bilo po obiteljskim kućama smješteno toliko nevoljnika kao danas u Hrvatskoj. Sjećam se, i 1991.kad su se članovi UNHCR-a čudom čudili kad su biskupa Srakića pitali gdje su šatori s izbjeglicama, a on im je odgovorio: “Nema ih! Svi naši prognanici našli su smještaj kod rodbine i prijatelja!“
Još samo da to shvate, prihvate i realiziraju naši kazališni i filmski scenaristi, režiseri, tekstopisci, slikari, književnici i glazbenici; naši pop, rock i operni skladatelji – mi bismo vrlo brzo mogli zadiviti svijet i kulturnim tsunamijem – kulturom prožetom ljepotom, dobrotom, plemenotošću i istinom o hrvatskom čovjeku. A tema ima! Pismo osmogodišnjeg dječaka nepoznatom prijatelju, dirljivo je do suza, priča o malom crvenom „fići“ i tenku JNA koji ga je samljeo u Osijeku 1991, tragedije Vukovara ogledna na licu i u suzama „djevojčice u plavom kaputiću“; pa život gospođe Pekić, koji je toliko bogat da je šteta ne snimiti film o njemu. Životne avanture po egzotičnim mjestima Afrike bračnog para Maje i Željka Garmaza, koji se godinama brinu za djecu Ruande i sagradili su im školu, a u isto vrijeme čeznuli su za svojim djetetom, jednostavno je „izmišljen“ za bajkovit film ili musical! Ovog proljeća Bog je nagradio njihovu velikodušnost i ljubav – postali su roditelji sinčića! Jednom, s mnogo ljubavi i nježnosti moći će svom sinčiću pričati, i to potvrditi, u „svojoj“ školi u Ruandi, s hrvatskim misionarom, svojim prijateljem fra Ivicom Perićem kako su Hrvati jednostavno prekrasan narod! Kad to jesu!
Ana Penić | duhos.com