„Otplovismo iz Troade i zaputismo se ravno u Samotraku pa sutradan u Neapol, a odande u naseobinu Filipe – grad prvog dijela Makedonije. U tom se gradu zadržasmo nekoliko dana. U dan subotnji iziđismo izvan gradskih vrata rijeci, gdje smo mislili da će biti bogomolja. Sjedosmo i stadosmo govoriti okupljenim ženama. Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce te ona prihvati što je Pavao govorio. Pošto se pak krsti ona i njezin dom, zamoli: „Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu.“ I prisili nas.“
Djela apostolska 16, 11-15
Sveti Luka evanđelist iznimnog je poštovanja žena. Na samom početku svog Evanđelja upoznaje nas s mladom Marijom, djevicom iz galilejskog grada Nazareta, njenim susretom s anđelom i pristankom na Božji plan s njom: djevičansko začeće i rođenje Sina Božjega. Kao kontrast Marijinoj mladosti, nevinosti i ljupkosti, on opisuje jednu staričicu, proročicu Anu, pobožnu udovicu i isposnicu koja je, nakon sedam godina života uz svog supruga, do smrti živjela u molitvi i postu, služeći Gospodinu u jeruzalemskom Hramu. Ona jedina, uz starca Šimuna, prepoznaje Mesiju u Djetešcu koje je mlada majka Marija sa suprugom Josipom donijela na prikazanje u Hram. Ove dvije žene, Marija i Ana, jedna na početku, a druga na kraju života, povezuje jednostavnost, poniznost, skromnost, ustrajna vjernost i poklonstvo Bogu, kome su vjerne u svim danima i svim okolnostima svog života.
U svom drugom pismu Teofilu, u „Djelima apostolskim“, sv. Luka upoznaje nas s jednom posve drugačijom ženom, nama danas puno bližom. Ta je žena iznimnih karakteristika i vrlina koje lako možemo prepoznati u suvremenim „urbanim“ ženama, intelektualkama, kako u udovicama, tako u samostalnim, zaposlenim i uspješnim neudanim ženama. Ova samostalna i samouvjerena žena zove se Lidija, živi u gradu Tijatiri i prodavačica je grimiza. Živi sama sa svojim ukućanima. Luka ne spominje njezinu obitelj, nego njezin dom, gdje se kasnije okuplja prva Crkva na europskom tlu. Luka donosi samo nekoliko podataka o njoj i o njima piše „cijenjenom Teofilu“ dok opisuje svoja i Pavlova prva iskustva u propovijedanju Evanđelja nakon što su napustili Malu Aziju. Iz nekoliko biografskih podataka Lidiju vrlo lako možemo zamisliti ne samo u bilo kojem Mediteranskom gradu tog vremena, nego u svakom gradu, uključujući i Osijek, danas. Mnoge žene, danas i ovdje, mogu se lako prepoznati u njenom poslovnom životu i razumjeti je u mnogočemu.
Luka najprije donosi okvir, mjesto i vrijeme radnje: Pavao i on su u Filipima, gradu koji je dobio ime po Filipu Makedonskom, i subotom ujutro izlaze iz grada i uz rijeku traže (židovsku) bogomolju, ali umjesto bogomolje nalaze nekoliko žena koje razgovaraju (ne kaže ogovaraju li pomalo) – možda se pripremaju za neku meditaciju klasične grčke mudrosti. Luka nastavlja: „Sjedosmo i stadosmo govoriti okupljenim ženama. Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce te ona prihvati što je Pavao govorio.“ Ovo je prelijepa scena puna obrata, dinamizma i vrlo lako ju možemo zamisliti danas: subota je ujutro, Drava je mirna (ili Dunav kraj Aljmaša), zelenilo je s desne obale rijeke kao tepih meko i čisto, tišina s druge strane stvara ugođaj mira i opuštenosti, i tu se nalaze neke žene – možda dugogodišnje prijateljice, željne malo odmora i prijateljskog okruženja nakon iscrpljujućeg poslovnog tjedna: kompjuter, internet, telefoni, e-mailovi, rokovi, računi, vijesti koje uznemiruju, gradska užurbanost, odgovornost i neki neizrečeni, ali uvijek prisutan strah: „Hoću li sve stići? Kako će se sve završiti? Kad će suradnici, poslovni partneri, političari, postati odgovorniji? Do kad ću sve to moći izdržati?“ Jedva su dočekale subotu i ovaj ugođaj tišine i opuštenosti, blizine bliskih osoba i uživanja u slobodi koja rasterećuje tijelo. Očekuju da će se rasteretiti i duša, ali ne ide! Ma sve je to lijepo, ali kratkotrajno: i druženje, odmor i razgovor, ali duhovna praznina ponekad je neizdrživa! Lidija je vjerojatno bila udovica, jer je teško zamisliti da bi bila neudana poslovna žena u svom vremenu, onako kako živi suvremena, uspješna žena koja nije u braku. Ona ima svoj dom i svoje ukućane – čitam to kao one koji za nju rade, jer Luka izričito spominje riječ dom, a ne obitelj. Zamišljajmo dalje: dolaze dva stranca, sjedaju i počinju propovijedati o Isusu. Prva aluzija na ove ljude danas je: „Opet neki dosadni propovjednici! Vjerojatno su Jehovini svjedoci!“ Ove žene su neznance i strance prihvatile. Luka i Pavao jednostavno su sjeli. Pavao je počeo propovijedati. Mislim da je šok bio popriličan! On je s takvim žarom, iskrenošću i iskustvom govorio da je Lidiju, koja je bila otvorena srca za Božju riječ, Duh Sveti mogao tako ozračiti da je shvatila svu ljepotu Isusova nauka, jer Luka kaže: „Gospodin joj otvori srce i ona prihvati što je Pavao govorio.“ Potom se krstila ona i sav njezin dom. Luka naglašava da je prisilila Pavla i njega da uđu u njezin dom i tu se nastane, ako smatraju da je vjerna Gospodinu!
Što mi danas od nje možemo naučiti? Po čemu ćemo ju pamtiti i u čemu bismo ju mogli nasljedovati? Kad sam prvi put o njoj čitala, voljela sam ju zamišljati kao neku Coco Chanel, sposobnu i uspješnu poslovnu ženu, uvijek dotjeranu, višestruko talentiranu, koja točno zna što hoće i kako to postići; u poslu je ambiciozna, u radu kreativna i poduzetna žena s vizijom, od suradnika koji s njom žive (predmnijevam) u velikoj i lijepo opremljenoj kući, zahtjeva „red, rad i disciplinu“ koju ovi bespogovorno izvršavaju; ali ni grimiz, ni poslovna putovanja, ni sklapanje vrlo unosnih poslova, ni podanici (koji padaju u nesvijest od straha), ni druženja na sjajnim mjestima s uglednim poslovnim ljudima, ne mogu ispuniti duhovnu prazninu i utažiti žeđ za smislom života! Lidija nema obitelj, a svoj dom ne osjeća kao dom svog duha, željnog zagrljaja i punine Onog koji ju je stvorio, za kojeg sluti da negdje postoji, ali Ga nigdje nije našla. Zato joj Pavlov govor pada na dušu koja je kao „zemlja žedna, suha, bezvodna“, zato se daje krstiti, a vjerujem da je njena unutarnja preobrazba ugodno iznenadila i zaprepastila sve njene ukućane (kuhare, radnike, vrtlare) da su i oni kršteni – i, naravno, sad u posve drugačijem ozračju suradnje, opuštenosti, mira, radosti i kreativnosti koja dolazi iz dubine srca, lakše je raditi i ljepše živjeti. Tu se Crkva vrlo lako i u ozračju Duhova mogla okupljati, kad je Pavlu i Luki ponudila svoj dom.
Druga činjenica za koju mislim da nam puno govori jest: Lidija ne živi sama. U njenoj kući žive i posluga i radnici. Ona nagovara Pavla i Luku da se kod nje trajno nastane. Pružila im je dom u kojem će živjeti i iz kojeg će ići propovijedati. Mislim da nam danas u Crkvi upravo to najviše nedostaje! Danas svatko od nas voli živjeti sam, odnosno, svaka žena, zaposlena i neudana, ili udovica bez djece, ili ako su se djeca razišla, voli živjeti sama. Imati svoj dom, mir, ritam, navike i molitve, veliki je blagoslov, ali i velika opasnost! Tog trebamo biti svjesne jer „Đavao kao ričući lav obilazi i gleda koga će proždrijeti“, upozorava nas sv. Petar. To se u životu samostalne zaposlene žene, bilo neudane, bilo udovice, najčešće osjeti u gotovo neprimjetnom samosažaljenju i primjetnoj usamljenosti – zato takve žene često traže one koji će ih saslušati i razumjeti, i često su sklone samosažaljenju. Od mnogih, uključujući duhovnike, očekuju i utjehu i suosjećanje, ali sve njih u „dom svog srca“ puštaju samo do određene mjere! Papa Franjo upozorava nas da to jednostavno nije duh Božji! U enciklici „Radost evanđelja“ on kaže da svatko, tko se svjesno osamljuje i udaljava od onih koji su najpotrebniji, ide korak po korak samoubojstvu. „Neka vam srca uvijek budu puna lica i imena“, kaže sveti Otac Franjo. Kad se cijela enciklika pročita, jasno je: da bismo u potpunosti osjetili blagoslov Božji i radost ispunjena života, pozvane smo otvoriti svoja srca i svoje domove, ponuditi sve intelektualne, organizacijske i duhovne darove Crkvi u brizi za one najpotrebnije, s margina društva, i tako iskusiti radost i mir koju nam Isus po njima uzvraća, kao što je Lidiji uzvratio kad je svoj dom otvorila Luki i Pavlu – dapače, prisilila ih je! Nas Bog ni na što ne prisiljava. On nudi i očekuje, blagoslivlja i usrećuje – i s ove i s druge strane vječnosti!
Ana Penić|duhos.com