Bilo je proljeće moga života. Vrludao sam sunčanim poljima, cvjetnim livadama. Ometao sam vrijednoga mrava, srdio marljivu pčelu. Sunce je prožimalo prirodu punu života, a pred mojim očima prolazio sam – ja.
Ja kao odvjetnik… Ja kao liječnik… Ja kao kapetan na komandnom mostu golemog broda… More, širine, svijet… i ja.
Ali jednoga dana prošao si Ti. Prošao si, a da mi nisi rekao ni riječ. Samo si me pogledao. Od toga trenutka sve se u meni promijenilo, razvezalo, uzburkalo… Ne, ne! Zašto baš ja, zašto si pogledao baš mene? Pogledao, uznemirio, razbio moje sanje i otišao. I započela je borba sa samim sobom, s Tobom, s mislima, osjećajima, obitelji, svijetom… Malo iza toga si se vratio, ali nisi više bio sam. S Tobom je bio Siromah iz Asiza čija mi je pojava ulijevala strah u kosti. Obojica ste me gledali mirno i šutljivo, bez riječi. Šutljivo, a zavodljivo, bez riječi, a opet ste me zvali neizmjerno glasno. I prelomilo se nešto u meni.
Prosjalo je sunce u srcu, radost u duši. Tada sam rekao „DA“ – i patnjama i strahu bio je kraj!
Kad sam priopćio odluku da idem za Tobom, majka je vrisnula, a otac zaplakao. Uhvatili su me brat i sestra pokušavajući me zadržati. Mislili su jadni da su jači od Tvoga pogleda. A njemu se nije mogao oteti ni Petar ni Andrija, ni Ivan ni Jakob.
Tvoj je pogled rastavio bezbroj majki od voljene djece. Otrgnuo si i mene. I hvala Ti do neba! Danas shvaćam što znači biti – samo Tvoj.
Špiro Marasović
Vama koji ste se ove godine prvi put uspeli na oltare darovati Bogu žrtve Sina Božjega za spas čovječanstva i mir ljudskog društva, vama, dragi mladomisnici, širom naše zemlje i svijeta, vama, svjedocima Istine i ljubiteljima križa, sijačima dobrote i apostolima Ljubavi, nositeljima radosti i poklonicima Duha, vama, miljenicima Boga i junacima stoljeća, svima vama, naše srdačne čestitke i najbolje želje!
Ana Penić |duhos.com