Paradoks križa u središtu je kršćanstva. Mogli bismo ga nazvati i “oštroumnom ludošću”, oksimoronom. Oksimoronski spoj iznenađuje, sablažnjava, spaja ono što se isključuje, proizvodi učinak iznevjerenog očekivanja. U strasnom navještaju Isusa Krista, i to raspetoga (1 Kor 2, 2), Pavao – koji je kao učitelj Zakona odrastao u helenističkome kulturnome okružju dobro znao što križ znači za Židove i za Grke – o tomu govori iznenađujuće otvoreno: “Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.” (1 Kor 1, 21-25) Pavlova apologija ludosti, kao svojevrsna antiretorika, zahtijeva izoštrenu pozornost. Križ nas primorava da o kršćanstvu mislimo polazeći od središta:
To je smrt izopćenja. Sin Davidov visi na križu! Razmislite sad židovski, polazeći od središta: izbačen iz zajednice, on visi kao prokletnik i mora ga se skinuti s križa uvečer, da zemlja ne bude onečišćena. (Taubes)
Ludost navještaja raspetoga Mesije ne gubi na eksplozivnosti do današnjega dana. Križ je iznevjerio očekivanje Isusovih učenika i prijatelja, križ se i danas čita u znaku potpune ludosti. Ukloni li se međutim pred naletima brojnih inačica novokorintske mudrosti događaj križ, od kršćanstva ostaje pobožna filozofija koja godi škakljajući uši (2 Tim 4, 3-4), ali ostajemo bez odgovara kako je moguće da je posljednja riječ na sramotno izopćenje (excommunicatio) Sina Božjega upravo zajedništvo (communio) Boga i čovjeka.
Križ nije samo drugo ime (metafora) za Isusovu muku i smrt, nego ponajprije znak koji označuje povijesni događaj Kristove muke i smrti bez kojega se ne može misliti pashalno otajstvo. Nije dakle posrijedi samo povijesna činjenica da se sav život Isusa iz Nazareta odvija u znaku križa, nego je križ srce Kristova pashalnoga otajstva i učenici se ne smiju oglušiti na Učiteljeve riječi s pashalne večere: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.” (Lk 22, 20; 1 Kor 11, 25) Zato se sadržaj i teološka poruka križa u kršćanstvu ne može zamijeniti ni jednim drugim znakom. Štoviše, teologija križa zadana je semiotičkom puninom križa kao znaka. “Križ već po svojem vanjskom izgledu”, razlaže von Balthasar, “zahvaća u sve.” On pripada kategoriji znakova jer “stoji” za nešto drugo – prema semiotičkoj formuli aliquid stat pro aliquo – ali tako što konkretni, pojavni, materijalni oblik znaka križa iskazuje sličnost s objektom kojega označava. Križ dakle nipošto ne pripada skupini konvencionalnih znakova s arbitrarnom i nadomjesnom funkcijom. Vizualna referencijalnost znaka križa ikoničke je naravi jer znak križa sliči križu koji je bio na Isusovim ramenima i na koji je bio pribijen. On također kao znak stoji s označenim objektom u neposrednu uzročno-posljedičnome odnosu i ta je indeksna znakovna relacija određena povijesnim događajem Isusove muke.
Znak križa upravo nas magnetski usmjerava na događaj križa, Isusovu muku i smrt, ali i na događaj Krista uskrsloga koji nas trajno privlači k sebi (usp. Iv 12, 32), i pri svakom znakovnom uprisutnjenju imena Oca i Sina i Duha Svetoga mi smo ujedno izrekli najkraći oblik kršćanskoga blagoslova.
R.P.