Prema vladajućem jednodimenzionalnome modelu mišljenja koje priznaje samo znanstveno dokazive stvarnosti, stvari vjere su odbačene kao relikt mitskoga, arhaičnoga sloja mišljenja. Mnogi su kršćani prihvatili „praktični ateizam“ kao normalno životno pravilo: „ Postoji možda nešto ili netko, misli se, tko je u pradavna vremena pokrenuo svijet, ali se on nas ne tiče.“ (66)
U sudaru kršćanske volje i novoga svjetonazora, kršćani su se našli u nekoj vrsti podijeljene, shizofrene egzistencije prema kojoj i dalje nastoje ostati kršćanima ne želeći izgubiti temelj, ali ih iznutra oblikuje i određuje svjetonazor koji je u s kršćanstvom u izravnoj kontradikciji (73-74).
Pod stigmom arhaičnoga, kršćanstvo je postavljeno kao antipod modernome i premda se ne mogu zanijekati disonantni dodiri kršćanstva i sekularizma – o čemu svjedoči i potreba nove evangelizacije – kršćani ne smiju pristati na nametnut model življenja pored ili protiv modernosti, nego integrirati sve pozitivne oblike modernosti u vlastiti egzistencijalni horizont. Kršćanstvo je naposljetku samo po sebi nešto životno i moderno, a modernitet u povijesnom smislu nije izgrađen samo na negativnome nego baštini upravo one pozitivne moralne vrijednosti koje je utisnulo kršćanstvo. (34) To dakako ne znači da je moguće izbjeći veliko hrvanje vjere i sekularizma na nepomirljivim točkama razlike: gdje sekularizam gubi iz vida Boga i dobro čovjeka te u ime tolerancije odriče pravo na svaki govor ili simbol (križ) koji se protivi „religiji civilnoga društva“.
Kršćanstvo je također, lucidno pogađa Papa, prihvaćeno u suvremenom društvu zapadnih zemalja kao nužna sastavnica kulturnoga identiteta, ono ima snagu i treba ju djelotvorno iskoristiti da utisne u svako društvo kršćanske moralne i kulturne vrjednote, ali ne smije se ispustiti iz vida da je kršćanska vjera nesvodiva na kulturu i naciju, te da smo sve bliže „kršćanstvu odluke“ o čemu će u budućnosti sve više ovisiti njegova životnost i djelotvornost. Bit će to zacijelo „novi kulturni lik“ kršćanstva, koji će potvrditi trajni otpor kršćanstva prema „osovinama moći“.
O knjizi razgovora s papom Benediktom XVI. “Svjetlo svijeta” Petera Seewalda, piše: Ružica Pšihistal
(nastavlja se)