To je slika industrijskog društva kakvog danas poznajemo.
Zasigurno, na te prizore nitko ne ostaje ravnodušan. Međutim, kratko uzbuđenje iza kojeg slijedi zaborav nije dovoljno da se naša civilizacija pokrene u smjeru nužne ekološke modernizacije. To je proces u koji se moraju uključiti svi članovi društva, od najranije djetinje dobi pa do konca života. To je pitanje razvoja nove društvene svijesti, novog svjetonazora u kojem čovjek i okoliš moraju doći na prvo mjestu sa svim svoji ograničenjima, nasuprot dominaciji tehnologije.
Ekološka modernizacija predstavlja novu eru u hiperindustrijalzmu. Po svojim definicijama to je teorija analize u funkciji razvoja političkih programa koji trebaju dovesti do šire primjene socijalno-ekološke politike.
Hrvatska kao zemlja europskog prostora i buduća članica EU dobila je priliku da koristeći europske razvojne fondove ubrza ostvarivanje dugoročnih razvojnih ciljeva. Jedan od izdašnijih fondova koji nam se nude svakako je fond za ruralni razvoj (EAFRD). Međutim, prevladavajući urbani svjetonazor među političkom elitom i težnje mladih generacija za odlaskom iz ruralnih područja, osnovni su razlozi što se ova šansa nije prepoznala. Veliki krivac za ovakvo stanje je zastario i krut sustav obrazovanja u kojeg još nije ušla teorija ekološke modernizacije niti na mala vrata.
Radi pojašnjenja, treba istaknuti da su socijalni problemi, prije svega nezaposlenost, produkti industrijskog sustava u kojem dominira visoka tehnologija, profit, korupcija i kriminal. Za shvaćanje ovih posljedica i prepoznavanje novih mogućnosti prema humanijem i dugoročno održivom razvoju nužna je radikalna promjena ekonomskog sustava, procesa proizvodnje ali procesa potrošnje. Neophodno je razviti ekološki pogled na stanje stvari kod većine građana koji moraju postati svjesni da bez ekološkog svjetonazora nema socijalne pravde i s tim u vezi toliko željenih novih radnih mjesta.
(nastavlja se)
doc.dr.sc. Snježana Tolić