Piše: prof.dr.sc. Ružica Pšihistal
U cjelovitu opisu Isusove kušnje u pustinji sudjeluje pet „likova”. Isus koji odlazi u pustinju, Duh koji je ga nagnao, Sotona koji ga je iskušavao, „zvijeri” s kojima je boravio i anđeli koji su mu služili.Svi su oni – osim zvijeri – predstavljeni svojim „pravim imenom” i tek se kod „zvijeri” moramo zaustaviti i zapitati: krije li se pod njihovim „prvim imenom” drugi smisao? Premda se najčešće spomen zvijeri u ovoj perikopi tumači kao početak ozbiljenja mesijanskih vremena kako su najavljivali proroci (Iz 11,6; Hoš 2,11; 11,6), imanentna pripovjedna logika sugerira drukčije tumačenje.
U samome događaju, izostavimo li lik Duha koji je poslao Isusa u pustinju kao ono što prethodi događaju, sudjeluju četiri lika. Oni se prema svojim uzajamnim odnosima mogu rasporediti u četverokut oprjeka u kojemu su u gornjim kutovima u odnosu kontrarnosti Isus i Sotona, a na donjim u odnosu subkontrarnosti anđeli i zvijeri. Dok anđeli služe Isusa, zvijeri služe Sotoni. „Bijaše sa zvijerima” označuje ono o čemu Marko zagonetno šuti, označuje sadržaj Isusove kušnje, što je u skladu s općim mjestom simboličke bestijalizacije zlih sila.
Evanđelist donosi i preciznu vremensku odrednicu kada nastupa kušnja. Odmah. Koliko traje? Za cijelo vrijeme Isusova boravka u pustinji. Pustinja je tako i zbiljsko mjesto Isusove kušnje (Judejska pustinja) i „prostorna metafora” za kušnju koja se događa u nevidljivoj protežnosti njegove unutrašnjosti u trenutcima izloženosti Zlu. Prvi Isusov pobjedonosni čin ostvaren „odmah” nakon krštenja u snazi Duha ujedno je i njegov prvi susret s iskonskim Zlom.