Psihološka je činjenica da se osjećaj odgovornosti u pojedinca tim više smanjuje, što je okružen većim brojem ljudi. Veća je vjerojatnost da će unesrećenomu brže i hitrije netko pomoći, ako je jasno da nema mnogo izbora – ili on ili nitko, no u slučaju kada je unesrećeni okružen masom, javlja se ono neizrečeno pitanje – tko će? Nije pravilo, ali sama je činjenica osjećaja manje odgovornosti i prebacivanja iste na druge ljude stvarnost. I Veronika je bila suočena s tom vrstom stvarnosti. U masi ljudi koja nije marila, izuzev nekolicine, ona se otrgnula tomu osjećaju smanjene odgovornosti i u djeliću sekunde ušla u povijest – jer je istupila iz sigurne zone, jer je istupila iz okvira, mržnje ili ravnodušnosti, koji je masa zadala. Prišla je Isusu, možda kao Bogu, a možda tek kao čovjeku, bez ikakvih očekivanja pohvale ili nagrade, pružila mu je rubac da obriše znojno i krvavo lice, kako bi mu se barem pogled razbistrio, a on je taj svoj pogled otisnuo u njezin rubac.
Isuse, očisti naša srca i učini ih čeznutljivima za tvojim pogledom. Učini da u nama nestanu sve potrebe za vanjskim priznanjima, te da nam ti budeš jedina nagrada. Oslobodi nas utjecaja mase, u kojoj odgovornost svaljujemo na nekoga drugoga, umjesto da ju češće primamo upravo na sebe. Pomozi nam da se ne bojimo biti odgovorni u ovomu svijetu, te da ispunjavamo svoje poslanje soli zemlje i svjetlosti svijeta, baš kao što je to učinila i Veronika.
Smiluj nam se, Gospodine.
Kristina Kasumović|duhos.com