Isus je ponovo izgubio fizičku snagu i posrnuo, a posrnuti pod ogromnim teretom znači izgubiti sigurno uporište i još k tome biti prignječen onime što je na leđima. To je siguran pad. U Ivanovu evanđelju (2,25) čitamo kako Isusu „nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.“ Znao je sve o padu, o posljedicama istočnoga grijeha, znao je sve o našim slabostima, no svojom je Mukom i svojim je padom pod križem pokazao da nas ti padovi ne definiraju, ne određuju nas, ako im to ne dopustimo. Zato se Isus i drugi put diže, nastavlja nepokoleban i neobeshrabren, premda u bolovima.
Isuse, budi jakost u našim slabostima, budi snaga u našim nemoćima. Oslobodi nas toga da bez prestanka razmišljamo o tomu kakvi bismo trebali biti, te nam pomozi da ti dolazimo ovakvi kakvi jesmo. Ti znaš što je u čovjeku. Potakni nas na iskrenu i čistu molitvu, te na potpuno predanje. Pomozi nam da se prihvatimo takvima kakvi jesmo, kao i da druge prihvatimo u istini, u njihovu neotuđivu dostojanstvu djece Božje. Otvori nam srca da opraštamo padove braći i sestrama, jer smo i sami potrebni oprosta.
Smiluj nam se, Gospodine.
Kristina Kasumović|duhos.com