Sloboda i radost života

Tijekom posljednjih dana pažljivo pratim što se piše na javnim portalima o Hodu za život, koji je održan u Zagrebu 14. svibnja. Ponosna sam na sve što je moj narod tamo pokazao, ali i žalosna zbog nekoliko onih nesretnih i mladih ljudi, točnije žena, od kojih je jedna histerično vikala: “Moje je tijelo moje vlasništvo i mogu s njime raditi što hoću!“
Zaista? Moje je tijelo moje vlasništvo? Hm… Kad kupimo knjigu ili cipele, tek s potvrdom da smo to platili možemo reći: „To je moje!“ Ako naslijedimo nešto, bilo da je to slika ili dragocjenost bilo koje vrste, moramo dokazati da je to naše, ovjereno kod javnog bilježnika. Ako imamo diplomu fakulteta, vrlo se lako može dokazati da smo ju stekli nakon propisanih ispita u tajništvu fakulteta, koji ima podatke o svim ispitima i diplomiranju: punim imenom i prezimenom i onog koji je diplomirao i onoga koji svojim potpisom potvrđuje zasluženu diplomu, s pripadajućim titulama. Ali čime mogu dokazati da je MOJE TIJELO MOJE VLASNIŠTVO? Gdje sam ja to svoje tijelo kupila, gdje sam i kome tu „transakciju“ platila i tko je službeno ovjerio moje ljudske karakteristike da sam žena, rođena u jednom narodu, te i te godine, da sam sebe poželjela i sama odredila kako i kad posložiti sve kemijske elemente tako da stvore moje tijelo takvim kakvo ono jest? Čiji potpis svojim autoritetom potvrđuje da sam sama svoje tijelo tako uspješno „posložila“ da sam zaslužila živjeti na Zemlji? Naravno, sve su to besmislice. Jer u jednome trenutku, ma kako mlado, staro, zanosno ili hendikepirano bilo ovo ljudsko tijelo, ono umire. Isto je tijelo, isti su organi, ali je mrtvo! Kako to? Jednostavno – život i smrt misterij su postojanja! Svakome od nas život je darovan! Tko nam ga je darovao? Naši roditelji, po onome što je njima darovano, i tako do prvog čovjeka i žene: tijelo svakoga od nas dar je Božji, a roditelji svojim bračnim životom čine novo ljudsko biće, novo tijelo, novu dušu, novoga neponovljivog čovjeka, jedinstvenoga u cjelokupnoj povijesti čovječanstva! Pitala sam biologe, sveučilišne profesore, bismo li dobili, recimo, bilo koji cvijet kad bismo spojili sve kemijske elemente koji ga čine u točno određenome omjeru. Ne! Bio je jasan odgovor! Život svakog cvijeta, i svake ptice, i svake ribe, i svakog lava je misterij. Svaki život je dar! Ništa samo od sebe ne može stvoriti ŽIVOT! Ja vjerujem Crkvi kad me uči da je sve oblike života na Zemlji i u svemiru stvorio Bog i da je svaki čovjek od začeća do prirodne smrti neprocjenjiv i nenadoknadiv Božji dar! To je Božji dar ničime zaslužen i ponuđen nam s ljubavlju!
Kad mlada, gnjevna i nesretna djevojka histerično viče: „Moje je tijelo je moja svojina i s njime mogu raditi što hoću“ nije svjesna koliko je to što govori – besmisleno! Što znači da sa svojim tijelom može raditi što god hoće, što poželi? Može li hodati na trepavicama? Može li ako je glumica u kazalištu, poslije predstave svoju glavu, sa šminkom i posebnom frizurom, odložiti i prije sljedeće predstave ponovno je staviti na glavu? Može li, ako je liječnica i specijalist, sama popraviti svoje zube ili sama operirati svoje bolesno srce?
Bog je odredio što sve možemo učiniti sa svojim tijelom, koje je s pripadajućom i neponovljivom dušom jedinstvena i vječna ljudska osoba „stvorena na sliku Božju“, s neizbrisivim ljudskim dostojanstvom. Svako ljudsko biće jednom začeto – živi u vijeke vjekova! Nerođeno dijete je, pa i ono koje je začeto „umjetnom oplodnjom“, od začeća neponovljivo, unikatno ljudsko biće sa svojim jedinstvenim identitetom, koji ga razlikuje od svih ljudskih, kao i ostalih živih bića koje su ikada i koje će ikada živjeti na Zemlji. Naravno, svako dijete je od začeća osoba drugačijega „identifikacijskog koda“ koji se razlikuje i od koda njegova oca i majke, u čijoj utrobi i iz čijega tijela i ljubavi živi, hrani se i raste.
Ali – ima još nešto: svako ljudsko biće, od trenutka začeća ima poseban pečat Božjega stvaralaštva, a to je sloboda! To je neumrla duša i slobodna volja čovjeka i u muškoj i u ženskoj varijanti. Čovjek. Ta duša, ta slobodna volja, ta neponovljiva duhovna „Božja čestica“ u nama, koju nosimo u svom biću, to je „znak raspoznavanja“ svega što se događalo u subotu 14. svibnja 2016. u Zagrebu. S jedne strane bilo je nekoliko stotina gnjevnih mladih ljudi koji su, nama neznano kada i od koga duhovno izranjeni, slobodno tako ogorčeno i agresivno reagirali, a s druge strane 15 000 ljudi radosno je slavilo unikatno i nedjeljivo ljudsko dostojanstvo svakoga čovjeka, neponovljivog i jedinstvenog. Što su oni tražili? Zaštitu upravo toga ljudskog dostojanstva čovjeka od začeća do prirodne smrti, sa svim pripadajućim ljudskim pravima. Gospođa Željka Markić objasnila je koja su to prava: zaštita majki na radu, sigurnost radnoga mjesta, plaćeni porodiljni dopust, dostojanstvo obitelji i obiteljskih vrijednosti. Nekima je sve to previše!
Osobno bih jasno, glasno i uporno tražila da se poštuje i pravo svakoga djeteta i na oca, biološkoga oca, čije gene nosi u svom biću. Svako dijete po Božjemu zakonu ima pravo znati tko mu je otac! Naravno, i izvanbračno dijete, i dijete začeto „umjetnom oplodnjom“ ima pravo znati ne samo tko mu je otac, nego ima pravo i na ljubav i brižnost svoga oca! Danas, kad postoji DNK analiza, vrlo je lako potvrditi nečije roditeljstvo, nečije očinstvo, i na tome bi trebalo duhovno, civilizacijski i pravno poraditi! Djevojka je ostala trudna „slučajno“? Što to znači? Dok je hodala ulicom s prozora je pao cvijet, udario ju u glavu, pala je i ostala trudna? Mladićima, muževima i „šarmerima“ netko treba objasniti i naglasiti da njihovo ljudsko dostojanstvo jednostavno ne traži „žrtvu“, nego blagoslov i radost roditeljstva, očinstva! Začeto dijete u tijelu „djevojke za jednu noć“ (kako užasno ponižavajuće!) je dijete određenoga muškarca s imenom, prezimenom, identitetom, životom… Mladiće, supruge, „šminkere“, „frajere“, ili kako se već naziva mladiće koji se svakog vikenda ponašaju preslobodno i neodgovorno u ispijanju alkohola i druženju s djevojkama, pitala bih jesu li oni poslije toga sretni? Radosni? Dostojanstveni? Sigurna sam da se i sami, jer su voljena Božja djeca, osjećaju tako da se poslije kad se otrijezne, ne mogu ni pogledati u ogledalu! Grijeh uvijek, ma kako ga kamuflirali, izobličuje dušu! Dječaci, mladići, supruzi, zaručnici nakon svakog „iživljavanja“ osjećaju se jadno iako to ne žele priznati! Ne mogu pobjeći od svoje savjesti i svijesti da su ponizili sami sebe i svoje ljudsko dostojanstvo, te ranili drugu ljudsku osobu tretirajući je kao igračku, manipulirajući s njome, a pogotovo kad shvate da su takvi pijani, neodgovorni, bahati postali – očevi! Zbunjeni? Jako. Ogorčeni? Uglavnom! Sretni? Vrlo rijetko!
Predlažem novi projekt za „U ime obitelji“: pomozimo svim građanima Hrvatske, koji su očevi, od onih najmlađih do najstarijih, od onih koji su u zatvoru do zastupnika u Hrvatskome saboru da se zauzmu za pravedne obveze i prava očeva – bez obzira jesu li oni očevi svoje bračne, izvanbračne djece ili djece koje su začeta njihovom slobodnom voljom i „darovanom spermom“.
Koliko ljudi oko nas cijeli život nosi rane jer ih očevi nisu priznali ili nisu marili za njih ili su ih bešćutno napustili? Danas u Hrvatskoj ima oko 12% izvanbračne djece u školama što znači da 12% očeva ne uživa u ljepotama i obvezama svoga očinstva! Jesu li ti očevi sretni? Nisu, naravno! Pomozimo im! Molitvom, inicijativama, umjetničkim radovima (fotografijama, mjuziklima, pjesmama, lutkarskim predstavama, recitalima, rock operama. ) Predlažem i naslov: „Tata volim Te! I čekam Te!“ Zamislimo samo koliko slobodu i radost života, ako se ovoga poslanja prihvatimo, nudimo svome narodu, ali i cijelome svijetu!
Ana Penić