Piše:Ružica Pšihistal
„Da“ i Osmijeh
Terezija je relativno lako mogla podnijeti teret ništenja sebe. Budući da više nije polagala nikakva prava na samu sebe (204) i bila samo Njegova, mogla je mirno i s radošću biti Nitko (205): Ljubiti Ga ne zbog onoga što daje, nego zbog onoga što oduzima (208, 296).Čežnja je bila nešto posve drugo. Ništa nije bilo tako bolno u tami koju je živjela Terezija koliko neugasiva i vapeća čežnja za Bogom. Bol koju je stvarala neispunjena čežnja bila je jednaka stanju trajne i neugasive žeđi u kojoj nedostatak vode znači osjećaj odbačenosti, neljubljenosti, neželjenosti: Što Ga više želim to sam manje željena (198), Dijete Svoje Ljubavi odbacio je kao neželjeno (254), Žeđam za Bogom, a onda se nađem suočena s tim strašnim osjećajem da me On ne želi (313). Izdržati u stanju neželjenosti, odbačenosti, neljubljenosti moglo se samo tako da se cjelovitu bolnu predanost Ljubljenome do svih rubova bića iznese uz lakoću osmijeha. Samo je uz milosnu snagu osmijeha Terezija mogla izdržati bol neispunjene žudnje: Što bolnija bol, što tamnija tama, to će biti srdačniji moj osmijeh (266). Molite se za mene, ustrajno Terezija traži molitvenu potporu svojih duhovnika, da Mu se nastavim smiješiti (201, 204-205, 239, 262). Osmijeh na njezinu licu mogao je biti uspješno „oružje za obmanu“ drugih pred kojima je skrivala svoje patnje (212, 247) ili velikodušna dopuštena „prijevara“ Ljubljenoga pred kojim želi sakriti svoju bol (207). Ipak, osmijeh je značio još puno više. On je Tereziji iz Calcutte, kao i Maloj Tereziji, put savršenstva u ljubavi. Kakva bi to bila misionarka ljubavi bez osmijeha? Iscijediti – za Ljubljenoga – kapljicu radosti iz „najtamnije tame“ i „najbolnije boli“, Terezijin je najljepši dar s kojim izlazi pred Ljubljenoga ispunjavajući Njegovu želju i utažujući Njegovu žeđ (233). Kada je prepoznala u svojoj tami Kristovu muku utisnutu u njezinu srcu, njezina je odluka uvijek i bezuvjetno, radosno „Da“: Smiješit ću se Tvojemu Skrivenom licu zauvijek (226). Cijelo se Terezijino poslanje može sažeti u dvoje: „Da“ i Osmijeh (262).
Čini sa mnom što te volja
Kada govori/piše o svojim mislima, osjećajima, doživljajima Boga, Terezija je zbunjena ambivalentnim iskustvima i neprekidno se zapliće u mučna proturječja bez izlaza gubeći svaku ravnotežu, ali kada provodi Njegovo djelo i kada govori Kristu nestaje svaka nejasnoća. Njezin je govor tada čist i kristalno jasan. I kada Boga više nije mogla pronaći u sebi, mogla ga je dotaknuti u mračnim sirotinjskim rupama Calcutte (204) i kada molitve sjedinjenja više nije bilo, ona bi satima sama na ulicama govorila Kristu o svojoj čežnji izražavajući mu najneobičnije znakove ljubavi (232, 253). Ništa Mu nije uskratila. Ispunila je sve želje Ljubljenoga. Uzljubila je tamu suspregnuvši se od pokušaja da u posvemašnoj tami upali „vlastito svjetlo“ (304).
Terezijina je tama bila patnja u čistoj ljubavi s Kristom, ljubavi koja „ne traži svoje“ (1 Kor 13, 5) i ne može mirovati, ljubavi koja nošena zavjetom vjernosti preživljava u vremenima „bez kisika“ i hrani se pročišćujućim i neugasivim mučeništvom čežnje, koje je činilo esenciju Terezijine tame i u isto vrijeme bilo zraka koja je vodila k svjetlosti.
.