Piše: dr.sc. Krešimir Šimić
U Ecovu se romanu zaplet kriminalističke priče događa zbog nestanka jednog od najznačajnijih djela Zapadne estetike i poetike Aristotelove Poetike, točnije onog dijela Aristotelova djela koje raspravlja o komediji.Znakovito je da Aristotelovo djelo za kojim se traga tematizira dva ključna pojma zapadne kulture – mimezu i semiozu, ali da je to i djelo u kojem nailazimo na pojam analogije, koji je u srednjovjekovlju i kasnije, pri pojavi logičkog pozitivizma, poslužio kao temelj spekulativno-teološkog govora o Bogu. Za značenjski bogatim Aristotelovim djelom u labirintu opatijske knjižnice traga teolog Vilim, tumačeći znakove koje mu lukavo podmeće slijepi knjižničar Jorge. Kada pak pronađe Aristotelovo djelo u labirintu knjižnice, promatrajući kako ono nestaje u plamenu kojega je podmetnuo knjižničar Jorge, Ecov teolog Vilim, suočen s beznačajnošću vlastita položaja u kozmičkom poretku, misli da ga je pronašao slučajno. Drugim riječima, teolog Vilim postaje svjestan što je to epistemološki nihilizam (M. Solar). Ecov se teolog, Freudovim riječima, «odnosi prema slučaju kao vrijednom da determinira našu sudbinu». Vidljivo je to u dijalogu između Vilima i njegovog učenika Adsona:
Nikad nisam sumnjao u istinitost znakova, Adsone, oni su jedino čime čovjek raspolaže da bi se snalazio u svijetu. Ono što ja nisam razumio jest odnos među znakovima (…) Gdje je sva moja učenost? Ponio sam se kao tvrdoglavac kad sam slijedio privid reda, dok sam morao znati da svijet nema reda.
Pretpostavljajući pogrešne redovnike ipak ste nešto našli…
Rekao si nešto vrlo lijepo, Adsone, zahvaljujem ti. Red koji pretpostavlja naš um je kao mreža, ili kao stepenice, koje se grade da bi se nekamo stiglo. No stepenice poslije treba srušiti, jer se otkrije da one, makar su i poslužile, nisu imale smisla (…) Adson potaknut sumnjama svoga učitelja u mogućnost pronalaženja objektivog i univerzalnog reda iznosi konačnu konzekvencu: Hoćete reći da više ne bi bilo moguće znanje koje bi se moglo predavati kad bi uzmanjkala sama mjerila istine, ili da više ne biste mogli predavati ono što znate zato što vam to drugi ne bi dopustili?
Roman Ime ruže zrcali, dakle, nepovjerenje suvremenog čovjeka u stvarnost, izgubljenost u traganju za kozmičkim poretkom, nevjeru u referencijsku snagu metafore, nevjeru u razum. On zrcali poetiziranu kulturu koja se pokazuje kao ona koja ne «insistira da iza obojenih zidova nađemo stvarni zid, stvarna mjesta iskušenja istine, nasuprot kamenovima iskušenja koji su samo kulturni artefakti … kulturu koja, upravo prihvaćajući da su svi kamenovi kušnje takvi artefakti, svojim ciljem smatra stvaranje sve više različitih i raznobojnih artefakata». U poetiziranoj kulturi «odsustvo transcendentalnog označenog proširuje do u nedogled polje i igru označavanja», tako da nam neprestano izmiče smisao.
Za Ecova teologa Vilima – koji zaodjenut epistemološkim nihilizmom, premda nailazi na znakove pri svom traganju, osjeća izgubljenost u kozmičkom poretku – tvrdnja da je uvjet svakog razumijevanja vjerujuća uronjenost u svijeta zacijelo nema smisla. Štoviše, ova tvrdnja za njega nije samo besmislena, jer je svijet, prema njemu, determiniran slučajem, već i opasna, jer lako dovodi do ugnjetavanja u ime istine. Nasuprot njemu Abraham, da se poslužimo biblijskom sintagmom, skačući na noge, u znakovima na svom putu prepoznaje Božje tragove. Drugim riječima, nasuprot (postmodernom) teologu Vilimu (biblijski) praotac vjere i kulture Abraham očituje da «vjerujući, ljudska osoba izvršuje najznakovitiji čin svoga života; sloboda, naime, postiže ovdje sigurnost istine i odlučuje se živjeti u njoj».
Abraham, dakle, ukazuje da se na upitnost zbilje, koja se očituje u svojoj radikalnosti, ne može unaprijed teorijski odgovoriti. A ono što unaprijed nije moguće dokazati ili opovrgnuti, može se samo iskusiti u samom činu priznavajućeg spoznavanja. Očito da se zbilja ne nameće jasnom evidentnošću, već da je za spoznavanje zbilje nužna slobodna i promišljena odluka. Čim se pred pojedincem otvori ova dubinska upitnost zbilje kakvu nam prikazuje Eco te se postavi pitanje, odluka postaje nužna. Pred otvorenom upitnošću zbilje i tko ne bira, bira – izabrao je nebiranje (H. Küng). Ipak, i nakon donošenja odluke upitnost zbilje neprestano dovodi do sumnje. No, ta je sumnja, proturječno, opravdana samo ako se uspijeva navesti uvjet mogućnosti upitnosti zbilje. Stoga Ecov teolog Vilim, zapravo, pokazuje nedostatak radikalne racionalnosti, dok Abraham očituje uvjet mogućnosti same upitnosti zbilje. Abrahamovo se da zbilji pokazuje kao konačno utemeljeno i dosljedno, kao temeljno povjerenje koje uspijeva opravdati uvjet mogućnosti upitnosti zbilje. Drugim riječima, istinski sumnjati može samo Abraham, koji je donio odluku povjerenja u upitnu zbilju, odluku koja nije ispražnjena od zbilje, već s njom povezana i tako racionalno opravdana.
Vjera, dakle, nije samo čin razuma, volje ili osjećaja, već fundamentalna opredijeljenost koja obuhvaća sve ljudske sposobnosti. Ona se pokazuje kao pretpostavka promišljanja, filozofiranja, kao pretpostavka svake znanosti i, dakako, kao temelj istinske kulture. Abraham i Vilim se stoga pričinjaju kao Nitzscheov ludi i posljednji čovjek. Ludi čovjek je «onaj koji ‘strelicu čežnje’ još odapinje ‘prema drugim obalama’, njegova ‘čežnja’ još nije ‘zaboravila drhtati’, on još ima snage ‘da rodi plešuću zvijezdu’. Posljednji čovjek naprotiv, ‘koji sve čini malenim’, ne može postići ništa. Njegov govor glasi: ‘Što je ljubav? Što je stvaranje? Što je zvijezda? i ‘Otkrili smo sreću’ – pri čemu ‘žmirka’ poput mudrih životinja» (R. Thurnher). Abraham i Vilim se pokazuju kao paradigme dviju kultura.